Ostati u Isusu

Gospodinov govor u današnjem Evanđelju uvodi nas u dva ozbiljna problema koja se nameću svakom čovjeku, nudeći nam ujedno i svoje božansko rješenje.

Kao ljudi, naime, borimo se u životu s prolaznošću i besplodnošću života. Gotovo da nema čovjeka, ma kako on bio lijen i neodgovoran, a da ne želi ostaviti iza sebe trag plodnosti i prepoznatljivi znak budućim naraštajima kao zalog sjećanja na svoje postojanje. Teško se mirimo, i to je dobro, sa jalovošću života i prolaznošću što nas nosi u ništavilo i zaborav. Život sanjamo, zamišljamo i želimo mnogo trajnijim i vrlo plodnim, pa bi svatko od nas htio uživati od njegovih plodova i drugima ostaviti obilje od kojeg i sami mogu živjeti i u kojem uživati. U tom smislu je vrlo znakovita aktivnost u zemaljskim ostvarenjima, pri čemu se trsimo ostaviti iza sebe djela po kojima će nas dugo pamtiti, što nam ostaje više utjeha nego jamstvo da će tako i biti.

Ostvarenje planova i snova daje nam osjećaj da nismo bespomoćni u svijetu, nego da uspijevamo pobijediti strah od prolaznosti i neplodnosti. No priskrbiti sebi trajnost i ostaviti iza sebe neprolazne plodove, dugotrajan je proces koji se ne događa sam po sebi, bez obzira što o tome ljudi mislili. A ljudi se znaju uljuljati u lažnu pojavnost prirodne plodnosti koja buja mnoštvom snaga u ljudskom biću, kao što u proljeće zemlja buja raznovrsnim poticajima života. Ali kao što je istina da ne završava sva životna snaga zemlje u hranjivim plodovima, nego se dio snage gubi u lošima i nejestivima, takva opasnost postoji i u ljudskom životu. Kao što se dio zemlje iscrpljuje u neplodnosti, ili pak daje prostora štetnom korovu koji guši pravu plodnost, slično se događa i u ljudskom društvu. U nama i među nama možemo otkriti toliko štetnih i suvišnih sadržaja koji iscrpljuju tlo zajedničkog življenja, dovodeći u pitanje iskonsku plodnost za koju smo stvoreni. Ulaganje ili trošenje energije u ljudskom životu i društvu koje ne vodi spasenjskoj plodnosti, samo je beskorisno rasipanje života.

Tih činjenica bio je svjestan i Gospodin Isus koji prije svega želi poučiti svoje apostole i učenike kako živjeti zajedništvo s Bogom koje ne trpi ni prolaznog ni besplodnog odnosa. Osim toga ona prava plodnost čovjeku ne dolazi sama od sebe kao plod prirode, nego je čovjek prima odozgo od Boga, izvora svake plodnosti. No sam Bog, tvorac prirode, ne zaobilazi ono prirodno, ali ima potrebu obraditi ga i usmjeriti njegove energije pravim putem. Biti kršćanin znači biti svjedok takve plodnosti ljudskog života, dopuštajući Bogu da zahvati u život obrađujući ga kao pravi vinogradar koji zna iskorijeniti korov i zloćudno bilje koje oduzima snagu vinogradu, koji zna okopati zemlju pripremajući je da dadne najbolje od sebe. Jer ako se čovjek ne oplemeni Božjom skrbi, ostaje trajno zakržljao, ako se ne daje obraditi Božjom rukom, postaje zapušteni i neobrađeni vinograd. Ako ne dopušta Bogu zahvat u svome životu, ostaje kao nedorađena sirovina koja sama od sebe ne može dati finalni proizvod, bez kojega nije ono što bi trebala i mogla biti.

Gospodin Isus nas poučava kako je neophodno, da bi zemlja donijela prave plodove, filtrirati prirodne, zemaljske snage kroz božansku prisutnost na zemlji, u protivnom se njezin plod pretvara u kratkotrajni ili divlji. Kao što je on donio plodove svojim uskrsnućem, tako i od nas očekuje istovjetne plodove života. Ali kako nismo u mogućnosti dati ih sami od sebe, jer nitko ne može dati ono što nema, on najprije od nas traži da budemo pritjelovljeni njemu, istinskom trsu. Tek ako smo ucijepljeni na njegov božanski život kao mladice na trsu, dajemo obilje plodova. Jer biti kršćanin nije tek kao pitanje članstva u nekom udruženju, koje ostvarujemo plaćajući članarinu, to jest porez. Za biti kršćanin nije dovoljno tek ono formalno, povremeno i prigodno izjašnjavanje o svojim religioznim opredjeljenjima, nego prije svega bitna pritjelovljenost svome Gospodinu kao što je mladica pritjelovljena trsu.

Potrebu da stvarni život čovjek crpi iz Boga Isus je izrazio slikovito tražeći od svojih apostola da ostanu u njemu kao što loza ostaje u trsu, jer je on pravi božanski trs zasađen Očevom rukom na zemlji. A ostati u Isusu znači prije svega ostati dosljedan svome kršćanskom pozivu i daru, čuvajući se da ga ni u kojoj situaciju ni pod koju cijenu ne ugrozimo i ne osramotimo. Ostati u Isusu znači ostati vjeran neprolaznom i božanskom životu koji smo od njega primili. Ostati u Isusu znači živjeti svoje postojanje na zemlji uskrsnom snagom kojom je on zahvatio čovječanstvo. Ostati u Isusu znači dati se preobraziti, kao što je njegovo čovještvo bilo preobraženo za vječno postojanje u Bogu. Ostati u Isusu znači ne zavaravati se zemaljskom plodnošću, nego svoje ljudsko biće podložiti nebeskoj plodnosti živeći od Božje riječi i sakramenata koje nam je ostavio kao sredstva spasenja.

Na ovakav život, to jest na ovakvu plodnost i trajnost nas je pozvao Gospodin. Pozvani smo proslavljati Oca nebeskoga na zemlji, a ljudima donositi blagoslov uzvišene plodnosti koja im otvara vrata života vječnoga. Ostanimo stoga u Isusu, te budimo blagoslov svijetu i braći ljudima ucjepljujući ih u Krista da i sami osjete njegovu životvornu snagu, koja nas već za ovoga života ispunja radošću, stremeći nezaustavno prema onom vječnome gdje ćemo kušati i uživati puninu plodova Božjeg neprolaznog života. Ostanimo u Isusu i svojom plodnošću proslavljajmo Oca nebeskoga. Budimo Očevo lozje na Kristu, pravome trsu, dajući čovječanstvu vino spasenja i života vječnoga. Amen

dr. don Ivan Bodrožić