Ne mogu vam točno opisati kako sam se osjećala tog dana, ali znam da ga neću tako lako zaboraviti. Tog trinaestog dana u mjesecu ožujku ležala sam u bolnici na intenzivnoj njezi, s glavom u torbi, odsječena u potpunosti od događanja u vanjskom svijetu. Na putu vlastitog oporavka imala sam osjećaj kao da je na neki način vrijeme stalo. Varljivost i nepromjenjivost sterilne bjeline koja me okruživala stvorili su svojevrstan vakuum u kojem sam se nalazila, nesvjestan postojanja ičega drugog oko mene.

Te večeri je nešto probilo taj vakuum. Uz direktan prijenos na mobitelu od strane moje obitelji, čula sam da smo dobili novog Papu. Preko mobitela sam slušala i čekala da objave njegovo ime i da se pojavi na balkonu i pozdravi mnoštvo. Kad se to desilo, kad su objavili da novi Papa dolazi iz Argentine i da se zove Jorge Mario Bergoglio, to me nije nešto posebno dotaklo, jer u biti nisam imala nikakve posebne osobne zamisli tko bi trebao biti novi Papa i odakle bi trebao stići.

No, kad su počele stizati prve šture informacije o novom Petrovu nasljedniku – da nakon dugo vremena imamo Papu redovnika – i naposljetku kad sam čula koje je predivno ime uzeo – srce mi je ispunila radost i milina jer sam shvatila da se mojoj Crkvi desilo nešto predivno.

Opet joj se desio Duh Sveti.
„Molite za mene“ – rekao je te večeri.
„Mi smo te izmolili“ – pomislila sam.

Malo kasnije nazvala me prijateljica. „Nina, ovaj je naš!“ – bile su njene riječi. I nekako mislim da je u toj jednostavnoj rečenici moje drage Nate sažeta cijela mudrost i cijela tajna nevjerojatne karizme i omiljenosti simpatičnog Pape Argentinca – svima nama te divne večeri taj je čovjek izmamio osmijeh, učinio da nam zaigra srce, i svi smo ga osjetili kao – nekog svog. NAŠ Papa. Nema bolje riječi kojom ga braća i sestre u Kristu mogu opisati.

Sljedeći njegovi postupci i geste nastavili su oduševljavati svijet. Mene je oduševila njihova simbolika; ako se na tren pokušamo odmaknuti od pojma materijalnog i zagrebemo dublje ispod površine, slično kao kada nam za meditativnu molitvu treba tišina, tako i ispod zlata i raskoši stoji ogoljeli Raspeti na križu – dakle čista Ljubav i Milosrđe – tako nam nasušno potrebni u svom sjaju u ovim za kršćanstvo i Crkvu teškim vremenima. Treba nam Krist, više nego ikada! Ljubav kojim je dočekana manifestacija najbitnijeg samo nam govori koliko smo Krista gladni. Trebamo ga više no što trebamo kruh svagdašnji, u vrijeme kada imamo toga i previše no najvažnijeg premalo.

[facebook]Ako želite saznati sve o novom Papi lajkate Bitno.net![/facebook]

„Ne smijemo se bojati ljubiti Boga“
„Bez milosti ne možemo ništa“
„Pobijedila je Ljubav, pobijedilo je Milosrđe“
„Suze su katkada u našem životu naočale da možemo vidjeti Isusa“
„Bog nas sudi tako što nas voli“
„Molite za mene“

Ljudsko srce je, oduvijek to govorim, programirano za ljubav. Ona je naša srž i esencija. Kad tako postavimo stvari, postaje jasniji fenomen omiljenosti novog Pape i kod nekatolika i ateista. Može nam se na tren činiti da mnogi koriste djela i riječi Franje da bi još snažnije kritizirali Njegovu Crkvu, no i ovdje treba zagrepsti ispod površine i ne treba se za nju bojati. Ljudi jednostavno reagiraju na ljubav. Na nju nije nitko imun. Umjesto da se grčevito držimo za ono naše ljudsko i poznato, moramo znati prepoznati i uvidjeti da su mnogi oklopi probijeni. U njima su nastale rupe kroz koje ulaze, malo po malo, istina i svjetlost. Zaboravljamo da je Petar bio ribar, da je Papa ribar naših dana, i da je još jednom bačena mreža naših dana, mreža u koju se love nove duše. U tome je i cijeli smisao Evanđelja.

Što da ti kažem, dragi Papa. Moje srce si u svoju mrežu već ulovio.

No ne mogu ne spomenuti trenutak kada si, pred očima cijelog svijeta, zagrlio malog Dominica Gondreaua, dječaka s posebnim potrebama. Iako ona tada nije stajala na Trgu sv. Petra kao taj dječak, iako ona i nije znala tko si točno ti, i moja kćerkica s posebnim potrebama bila je zagrljena i cjelivana. Ljubav je otajstveno preletjela kilometre i grlila sve koji su taj prizor gledali – doslovce je grlila cijeli svijet. Taj zagrljaj nam je grijao dušu, cjelivao rane i ublažavao boli. Naše križeve činio nam je lakšima, ramena snažnijima i uspravnijima, i poput katapulta nas bacao ravno na izvor, na živo vrelo – Kristu. On nas ionako uvijek strpljivo čeka.

Da, mreža je bačena. Dragi Papa, želim ti dobar lov.

Nikolina Nakić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

Lajkajte facebook stranicu pape Franje: