NOVA KOLUMNA

Nikolina Nakić: ‘Puna su nam usta ljudskih prava, ali naša sućut nestaje jedino kada se radi o nerođenima’

“Nema gdje nas nema – puna su nam usta ljudskih prava, prava životinja, klimatskih promjena i brige za planetu – naša sućut i briga nestaju jedino kada se radi o nerođenima – kojima je jedini kriterij ljudskosti koji priznajemo željenost i neželjenost. Ako su neželjeni – nisu ljudi. Tako jednostavno”

Foto: Shutterstock

Hrvatski branitelj Vilim Karlović, inače poznat po izuzetno dirljivoj knjizi „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“, bez ikakva oklijevanja izjavljuje kako se svake dvije godine u vukovarskoj bolnici pobačajem ubije jedna Ovčara. Vukovarska bolnica je uz Pulu i Rijeku inače jedina bolnica u kojoj ni jedan ginekolog nema uložen priziv savjesti. Taj podatak još teže sjeda ako znamo da će uskoro ta ista bolnica postati Memorijalna bolnica – memorijalna s obzirom na nevine žrtve koje se vežu uz tu bolnicu i kalvariju koju je prošla u Domovinskom ratu. Dakle – u bolnici koja će na poseban način evocirati uspomene na nevine žrtve – i dalje stradavaju najneviniji i tamo ne postoji ni jedan jedini liječnik koji bi stao u zaštitu nerođenih i odbio raditi pobačaj. Zaista tužno i teško, teško shvatljivo.

I ovog smo tužnog mjeseca studenog bili sjetni kao što smo svake godine u ovo vrijeme. Sjećamo se naših branitelja, naših nevinih civila koji su na zvjerski način okončali svoje nesretne živote. Palimo svijeće, u mislima smo s njima kao i s obiteljima preživjelih od kojih mnogi još čekaju na pravdu koja ne dolazi. Pročitala sam ovih dana jedan članak na portalu Index.hr gdje se rezignirano poručuje kako je „Vukovar s vremenom postao grad – nadgrobni spomenik samome sebi“. Zgodna konstrukcija, ako mislimo da je pojam nadgrobnog spomenika nešto negativno, besperspektivno i zapravo smetnja budućnosti. No, recite to ljudima koji bi dali ama baš sve da saznaju gdje leže kosti njihovih najmilijih i koji bi dali eto sve da mogu svojim neprežaljenima podići upravo taj nadgrobni spomenik kakav se ovdje apostrofira kao smetnja. Vidite kako se stvari mijenjaju kada se promijeni perspektiva?

Govoreći o perspektivi, želim istaknuti još jedan podatak. U cijelom je Domovinskom ratu stradalo oko 15 000 ljudi. Međutim, u Domovinskom je ratu – od godine 1991. do 1995. stradalo još puno više nevinih žrtava za koje se ne zna, a mislim da zaslužuju da ih se ovdje redom pobroji. Radi se o nerođenoj djeci koja nikada nisu imala sreću biti rođena. Brojevi su ogromni – popisat ću ih redom prema podacima Ljetopisa HZJZ-a iz 1995. godine.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

1991. – 36515
1992. – 30232
1993. – 27900
1994. – 22618
1995. – 16929

Ukupno dakle govorimo o brojci od 134 194 nerođenih dječjih života. 134 194 naspram 15 000 žrtava u potpuno istom vremenskom periodu. No ove nevine žrtve nemaju branitelje i gubitak njihovih života ne nalazi se u kolektivnoj memoriji oplakivanja. Nemaju svoj dan. Ne pale im se svijeće. Nemaju ništa. Nemaju nikoga.

Nikada ti mali jaganjci nisu imali gromkijeg zagovornika od svete Majke Terezije koja je iskoristila najveću pozornicu, onu prilikom dobitka Nobelove nagrade za mir, da bi istaknula pravo značenje pomora nerođenih. Svetica je tom prilikom rekla sljedeće: „Imam jedno uvjerenje koje bih rado podijelila sa svima vama: Najveći rušitelj mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati? Čak i u Svetom pismu piše: ‘Čak i kada bi majka mogla zaboraviti svoje dijete, Ja ga neću zaboraviti.’ Ali danas se ubijaju milijuni nerođene djece, a mi na to ne kažemo ništa. U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su narodi koji su legalizirali abortus najjadniji narodi. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti, jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno dijete – i dijete mora umrijeti.“

Pazite ovaj izraz: “najjadniji narodi“. Jesmo li uopće svjesni da se ovo odnosi i na nas, nas koji se tako rado dičimo svojim katoličanstvom? Istu je stvar govorio i blaženi kardinal Alojzije Stepinac: „Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indikacije, nikakvi naučni razlozi ne mogu opravdati direktnog pobačaja, niti učiniti da on bude nešto drugo nego što uistinu jest, i što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka. A hotimično ubojstvo nevinog čovjeka vapi u nebo za osvetom. Ono je odurno i grešno uvijek, a osobito onda ako mu je izvor osobni interes i pohlepna težnja za stjecanjem. Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego i čitavim familijama i teško ranila stablo narodnog života u naše doba.“

Zašto onda tako olako prelazimo preko ovog našeg žalosnog realiteta da se uopće ne razlikujemo od drevnih poganskih civilizacija koje su imale običaj žrtvovati djecu ne bi li udobrovoljili svoje bogove? Pardon, ipak se razlikujemo od njih – naše brojke debelo premašuju njihove dok paradoksalno sebe smatramo mjernim jedinicama za humanost. Nema gdje nas nema – puna su nam usta ljudskih prava, prava životinja, klimatskih promjena i brige za planetu – naša sućut i briga nestaju jedino kada se radi o nerođenima – kojima je jedini kriterij ljudskosti koji priznajemo željenost i neželjenost. Ako su neželjeni – nisu ljudi. Tako jednostavno.

Zato sljedeći put kad govorite o Hrvatskoj kao o jednoj od posljednjih utvrda kršćanstva u Europi, prvo promislite o tome što ovaj narod radi nerođenoj djeci. Kad vam netko spomene riječ genocid – što vam pada na pamet? Vukovar? Srebrenica? Armenci? Holokaust? Sve, samo ne ono što bi po brojkama prvo svima trebalo pasti na pamet – pomor nerođenih.

Onoga trenutka kad moja Hrvatska krene paliti svijeće i žaliti ove male nevine živote i boriti se za njihov dignitet na isti način na koji štuje naše drage i dragocjene žrtve iz Domovinskog rata moći ćemo reći: ima nade za nas.

U međuvremenu tu smo nas šačica sanjara čiji glas svijet želi silom ušutkati, no koji se ne daju jer znaju da je zapisano „ako ovi ušute, kamenje će vikati“. Davno je američki predsjednik Abraham Lincoln rekao da „nam nijedan zakon ne može pružiti pravo učiniti što je pogrešno“. Nijedan, čak i ako Ustavni sud tvrdi drugačije. Uostalom, i povijest je pokazala da ju nisu mijenjali oni kojih je bilo puno, nego oni kojima je bilo stalo. Upamtimo to.

Nikolina Nakić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Objavljeno: 20. studenoga 2019.

Možda vam se svidi