NOVA KOLUMNA

Nikolina Nakić o saborskom glasovanju o Istanbulskoj konvenciji: Mogu li doista zastupnici katolici podržati ratifikaciju i proći bez crkvenih sankcija?

Budući da jedan vjernik, zastupnik u Saboru, teškim grijesima dovodi u pitanje svoje vječno spasenje, Crkva je obvezna takve članove naroda Božjega prikladno upozoriti pa čak i udariti kaznama kako bi se odvratio od takvog puta, jer kako kaže Poslanica Hebrejima 12,6; „Koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli“

Foto: Patrik Mačcek/PIXSELL

Pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije svakako je trenutno goruća tema u državi pa se njome namjeravam pozabaviti i u ovom tekstu, no za početak bih pisala o jednom događaju koji se dogodio prije dvije tisuće godina: svadbi u Kani Galilejskoj.

Evanđeosku priču vjerujem svi znate, Isus je svoje prvo čudo učinio na jednoj svadbi, pretvorivši vodu u vino kojeg je bilo ponestalo, a na poticaj svoje majke Marije koja je ovdje bila oruđe njegova prvog čuda. Isusovo oklijevanje (budući da je znao da je očitovanje njegova božanstva ujedno i početak djela otkupljenja pa i same njegove smrti) svakako je bilo potaknuto i spoznajom da kad se ljudima bude pokazao kao Sin Božji, navući će na sebe njihovu mržnju: zlo može podnositi osrednjost, ali ne vrhunsku dobrotu.

Na svadbi je tako učinio ono što nije htio u pustinji, pred ljudima je napravio upravo ono što je odbio učiniti pred Sotonom. Iako je čudotvorstvo na svadbi prvenstveno imalo ulogu sugestije da će Krist od sada biti Zaručnik, a njegova Crkva zaručnica, ne treba zaboraviti ni da je sam Krist na svijet došao iz jednog braka pa već samim svojim utjelovljenjem posvećuje instituciju braka, zajednicu muškarca i žene.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Dosljedan nauku on govori:

Zar niste čitali: stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.

Kakve sve to veze ima s ratifikacijom jednog dokumenta od sto stranica koji je, kako nam je već prezentirano, i načinjen u svrhu sprečavanja nasilja nad ženama i u obitelji?

Ima i te kakve veze. Velikoj većini vjernika savršeno je jasno da se posljednja bitka između neba i zemlje, ljudi i palih anđela vodi upravo preko udara na brak i obitelj, odnosno na njihovu esenciju: tko čini brak i tko čini obitelj. Problem Istanbulske konvencije svakako nije da ljudi koji joj se protive pošto-poto žele spriječiti nasilje jačeg nad slabijima (što bi doista bilo suludo), već što se u dokument vješto ubacuju (nadajući se da će proći poput onih sitnih slova u ugovoru s bankama koje ljudi preskaču pročitati) neznanstveni i ideološki pojmovi koji otvaraju jedan golemi prostor za manipulaciju i različito tumačenje pojmova koje smo dosad podrazumijevali takve kakvi su same po sebi.

Manipuliranje i dvosmisleno i zakukuljeno izražavanje stara su i prokušana taktika, no tu je uvijek savjet svetog Tome Akvinskog koji možemo i moramo primijeniti, a koji je rekao:

Kao što je glavna zadaća mudraca meditirati i drugima tumačiti istinu, tako je vaša zadaća pobijati oprečnu lažnost.

Interesantno je da mnogi zahtijevaju „znanstvenost“ te optužuju Crkvu za dogmatizam, ali kad Crkva potkrijepi svoj nauk racionalnim, povijesnim i znanstvenim dokazima, onda traže načina da te dokaze zaobiđu, a za svoje tvrdnje i dalje govore da su valjane. Joseph Ratzinger napisao je da je „postkoncilski teološki ustroj kapitulirao pred novim totalitarnim zahtjevom agresivne prosvjetiteljske filozofije koja je iz znanstvenog sukoba s katolicima izišla poražena“ – doista je nevjerojatno da nam tisućiti put prodaju jednu te istu foru i da dobar dio vjernika složno na nju i dalje – nasjeda. Taktika je uvijek ista: neodređenost, govor koji se može tumačiti na dva načina, namjerna nedorečenost podložna različitim interpretacijama, ubacivanje neistina u nešto što ostavlja dojam opće plemenitosti i humanosti (nisu toliko naivni da otvoreno pišu o trećem rodu i načinu na koji će doktrinarno zagaditi djecu vrtićkog uzrasta) – s druge strane, jedino je uvijek bilo moguće i bit će moguće suprotstaviti se tim i takvim lažnim intelektualizmima i mudrostima veličajući Pavlovu ludost kerigme.

Krenimo sad govoriti posve konkretno: budući da se radi o aktualnoj temi – nekatoličkim odlukama u katoličkoj zemlji – dala sam si truda i konzultirala crkvenu struku da bismo dobili odgovor na pitanje koje nas trenutno sve zanima: mogu li doista zastupnici katolici činiti što ih je volja i proći bez sankcija? Odgovor je: ne mogu!

Prijedlog crkvenih kaznenih mjera za katolike koji se kao zastupnici u Saboru zalažu za promicanje npr. zakona o pobačaju i ratifikaciju Istanbulske konvencije navest ću kasnije, no prvo se trebamo upitati može li jedan vjernik kao zastupnik u Saboru podržavati bilo kakve zakone bez ikakvih posljedica za svoj status vjernika laika u Crkvi? Jasno je da zalaganje za promicanje zakona koji su u sebi zlo nije spojivo s vjerničkim identitetom. Ako bi netko svjesno pristajao uz nemoralan čin, našao bi se u situaciji teškog grijeha. Nemoguće je držati pobačaj kao takav dobrim, Istanbulsku konvenciju dobrom dok u sebi nosi elemente rodne ideologije i u isto vrijeme kao vjernik ne imati problem u svojoj savjesti.

Crkva vuče svoj početak iz volje Kristove koji je došao na svijet spasiti čovjeka od grijeha. Plod njegove spasonosne smrti bio je dar Duha Svetoga u otpuštanju grijeha. Poslanje Crkve mora biti shvatljivo u nastavku tog Kristova poslanja. Crkva je stoga primila ovlast otpuštati grijehe. Budući da jedan vjernik, zastupnik u Saboru, teškim grijesima dovodi u pitanje svoje vječno spasenje, Crkva je obvezna takve članove naroda Božjega prikladno upozoriti pa čak i udariti kaznama kako bi se odvratio od takvog puta, jer kako kaže Poslanica Hebrejima 12,6; „Koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.“

Budući da je znanost jasno kazala da život započinje začećem, a hrvatski biskupi u više navrata progovorili o neprihvatljivosti Istanbulske konvencije zbog elemenata rodne ideologije, onda nikako ne možemo reći da jedan zastupnik u Saboru nije upoznat koliko su ove dvije stvari teško zlo u sebi i kao takve neprihvatljive za osobu koja se izjašnjava kao vjernik. Kršćanin grešnik i dalje pripada Crkvi, ali stavlja se u situaciju koja je kontradiktorna poslanju i svetosti Crkve. Milosrđe ne može zanemariti težnju za pravdom. Milosrđe koje bi se odreklo pravednosti prouzročilo bi rizik objektivne suradnje u zlu. Stoga Crkva, da bi zaštitila duhovno dobro vjernika i crkveno zajedništvo, ima pravo reagirati i s kaznenim mjerama protiv radnji koje su teško štetne za poredak koji ona štiti.

Primjerena kazna kojom bi se moglo zaprijetiti zastupnicima u ovom slučaju jest ZABRANA BOGOSLUŽJA prema kanonu 1332., Zakonika kanonskog prava. Vjernici laici kažnjeni zabranom bogoslužja vezani su zabranom primanja sakramenata. Paralelno ovom moramo čitati i kanon 915. Zakonika koji kaže:

Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.

Da bi mogli pristupiti svetim sakramentima, zastupnici bi prema odredbi kanona 1347-§ 2., Zakonika, morali odstupiti od tvrdokornosti, pokajati se za kažnjivo djelo i na prikladan način popraviti štetu i sablazan ili barem ozbiljno obećati da će to učiniti.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Jedan primjer ovakve kazne nalazimo u SAD-u gdje je biskup Thomas Paprocki objavio da senator Dick Durbin, koji živi u njegovoj biskupiji Springfield, Illinois, ne smije biti pripušten svetoj pričesti dok se ne pokaje za svoje javno podržavanje pobačaja.

Ova kazna lišava zastupnike u Saboru duhovnih dobara dok ne odstupe od svoje tvrdokornosti i poručuje da pred Bogom nema privilegiranih i diplomatskih statusa te da smo pred Njegovim zakonom svi jednaki i u svojoj savjesti obvezni dobro činiti, a zlo izbjegavati.

No vidimo i prepoznajemo jednu ogromnu tvrdokornost uslijed koje se premijer države postavlja iznad biskupskog tumačenja problematičnih dijelova Istanbulske konvencije. Tako don Plenković samouvjereno poručuje zabrinutim hrvatskim vjernicima kako je dotična konvencija „duboko kršćanska“. Kako su svakako duboko kršćanski i duboko promišljeni gore navedeni kanoni, ostaje zanimljivo promatrati daljnji razvoj situacije.

Kako da se u svemu tome snađu obični ljudi, hrvatski vjernici? Za početak, dobro je znati ovakve stvari. Vjerujem da su i sami zbunjeni proturječnim porukama koje se mogu čuti, a koje s jedne strane sugeriraju potpunu kršćansku pokornost i okretanje drugog obraza. Dragi vjernici, niste pozvani na to, pozvani ste jasno nasljedovati nauk Isusa Krista koji je jasno razlikovao napad na sveto i nužnost obrane istog i kršćansku reakciju prilikom napada na samu osobu.

Ne libite se boriti za kršćanske vrijednosti, za obitelj i brak. Jedna od najsnažnijih zgoda u Evanđelju je kada Isus istjeruje trgovce iz Solomonova trijema iz istočnog dijela dvorišta hrama bičem. Tada jasno progovara o razaranju hrama i činjenici da će ga on za tri dana ponovno podignuti. Važno je također uočiti da u izvornom grčkom jeziku kojim je pisano Ivanovo evanđelje Gospodin nije upotrijebio riječ hieron (inače redovitu grčku riječ za hram), nego naos (koja je označavala Svetinju nad svetinjama).

Koliki se naosi, dragi moji kršćani, danas napadaju, izobličuju i oskvrnjuju, a mi ne činimo ništa, pogrešno misleći da smo kao kršćani pozvani na nedjelovanje? Pozvani smo činiti upravo suprotno, jer ako Gospodina nazvaše „lavom iz plemena Judina“, tko smo mi da ga ne nasljedujemo u obrani svetog, u obrani sakramenta i na kraju krajeva i sablazni malenih – naše djece? No nikad ne smijemo mrziti čovjeka! Najljepše je tu ljubav kršćana prema čovjeku opisao čovjek koji je to izrekao pametnije i nadahnutije no što ću ja ikada znati i umjeti, sluga Božji Fulton Sheen:

Govor na gori u suprotnosti je svemu što je svijetu drago, a svijet će raspeti svakoga onoga tko bude pokušao živjeti prema vrednotama Govora na gori. Kalvarija je cijena koju je platio za Govor na gori. Samo osrednji preživljavaju. Oni koji crno zovu crno, a bijelo bijelo, osuđeni su zbog netolerancije. Samo sivi žive.

Tako nam On govori da se oslobodimo protivnika, jer, ako se ne suprotstavljamo, protivnik je pobijeđen višom moralnom snagom: takva ljubav sprječava zarazu mržnje. Godinu dana podnositi dosadna čovjeka koji te tjedan dana gnjavio; napisati ljubazno pismo čovjeku koji te nazvao ružnim imenima, darivati čovjeka koji će te okrasti; ne odgovoriti na mržnju čovjeka koji laže i govori da niste lojalni svojoj vjeri ili laže da ste protiv slobode – to su teške stvari koje je Krist došao učiti, a one nisu odgovarale njegovu vremenu kao što ne odgovaraju ni našemu. One priliče samo junacima, velikim ljudima, svecima, svetim muževima i ženama koji će biti sol zemlje i kvas masa, ljudi koji će preobraziti svijet. Ako neki ljudi nisu simpatični, treba ih voljeti i oni će postati dragi. Zašto je netko vrijedan ljubavi – ako ne zato što Bog ljubi svakoga od nas?

Što to zapravo znači? Kad netko napada polog svete katoličke vjere, budi baš poput onog lava iz plemena Judina, koji će imati hrabrosti uzeti i bič ako napadnu što je sveto – ako napadnu naos. Ako te pak netko napadne kao osobu od krvi i mesa, čini što sugerira sluga Božji Fulton Sheen: podnosi, budi ljubazan, ne odgovaraj na mržnju – čini sve one teške stvari koje nas je Krist došao učiti.

Kad povrijede sveto, uzmi bič i brani sveto (mogla bih vam ispričati tolike anegdote kad je taj divni pastir Božji činio isto).

Kad ti pak pljunu u lice i opale ćušku, okreni i drugi obraz. Da, to je teško. Ali nitko nikada nije ni rekao da je živjeti kršćanstvo – lako. No pokušati, to već svakako možemo.

Nikolina Nakić | Bitno.net


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 19. ožujka 2018.

Možda vam se svidi