NIKOLINA NAKIĆ O KRIZI MUŠKOSTI IZ ŽENSKE PERSPEKTIVE

Dobro, što se to zapravo dogodilo muškarcu današnjice?

Današnji feminizam je poput čudovišta koje je preraslo i progutalo i žensku i mušku bit, ustvari odradio je dvostruku zadaću: žene su počele prezirati vlastitu bit smatrajući je manje vrijednom, a muškarci zanemaruju temeljne odlike nastojeći istovremeno kompenzirati izgubljeno nekakvim jalovim polurješenjima

Foto: www.pexels.com

Foto: www.pexels.com

U nekolicini svojih posljednjih tekstova bavila sam se ženama – što znači biti žena, poimanjem žene u katoličkoj duhovnosti, pojmom ženstvenosti i dostojanstva u nasljedovanju Marije – važne su to teme i potrebno je o njima promišljati, pisati i čitati. No žena na ovom svijetu egzistira i funkcionira uz muškarca – ne odvojeno od njega – i nemoguće je u kontekstu ljudskih odnosa i ponašanja i problema koji u tom smislu danas postoje ne spomenuti obol koji su toj krizi dali muškarci.

Kao ženi prilično mi je nezahvalno pisati o tome, pa dok ne dočekam tekst nekog katoličkog muškaraca – ili više njih – u nas na tu temu (čast ponekom glasu vapijućeg u pustinji) pokušala bih nakon temeljite pripreme u vidu proučavanja različitih članaka, blogova,razmišljanja i iskustava muškaraca napisati nekakav njihov sukus i probati detektirati osnovne probleme koji su izazvali krizu muškosti danas.

Da, dobro ste pročitali, krizu muškosti. Unatoč tome što se muškarci više nego ikad rastežu i kupaju u znoju lica i tijela svog ne bi li svojim mišićima pridali jedan divan definirani tonus – sve to na spravama koje, ne mogu si pomoći, u mojoj glavi odmah stvaraju sliku onih sprava za mučenje koje je u davna vremena imala svaka respektabilna tamnica te unatoč tome što se oslikavaju tetovažama poput paunova ne bi li privukli koji zadivljeni pogled, dakle unatoč evidentnim naporima da dokažu suprotno, nikad muškarci nisu bili „manje“ muškarci nego danas.

I medicina nam to potvrđuje. Studija objavljena u časopisu „Journal of Clinical Endocrinology and Metabolism“ (2007.) prikazuje višegodišnji trend ubrzanog pada razine testosterona u serumu muške populacije. Znanstvenici su kroz dvadeset godina mjerili razinu muškog hormona u krvi i konačni rezultat bio je da se svake godine razina hormona testosterona smanjuje za 1,2 %. U vremenskom razdoblju mjerenja od 1987. do 2004. to čini ukupan pad razine hormona od 17%. Uz činjenicu da se s time povezuju razne bolesti, npr. depresija, rak testisa i neplodnost, zbog okolišnog faktora tj. djelovanja niza sintetskih i industrijskih kemikalija događa se hormonska inverzija: testosteron se transformira u ženski estrogen.

Kemijska kontaminacija ipak je samo dio problema, onaj dio na koji današnji muškarac može malo ili nimalo utjecati. Pravi problem – veći problem, rekla bih – krije se u cijelom društveno-moralnom utjecaju koji poput virusa inficira muškarce danas i čini od njih svojevrstan hibrid, nekakvu soft verziju izvornog čovjeka. Muškaraca koji to ustvari nije. Ili je to sve manje, kako vam drago.

Današnji feminizam je poput čudovišta koje je preraslo i progutalo i žensku i mušku bit, ustvari odradio je dvostruku zadaću: žene su počele prezirati vlastitu bit smatrajući je manje vrijednom, a po sistemu domino kocke muškarci su počeli zanemarivati vlastite temeljne odlike nastojeći istovremeno kompenzirati izgubljeno nekakvim jalovim polurješenjima.

Što se ustvari desilo današnjim muškarcima?

Nad njima je, budimo otvoreni do kraja, provedena društveno-virtualna kastracija. Narodski rečeno – društvo ih je – uškopilo.

Dragi moji muški, problem je u tome što vas je svijet danas udaljio od onoga za što ste stvoreni – a stvoreni ste da budete hranitelji, zaštitnici i vođe. Tako jednostavno.

Svaki muškarac koji odlučuje raditi upravo to i skrbiti na taj način za svoju obitelj po prirodi mora biti samotnjak. Da bi bio glava kuće, da bi bio u stanju donijeti neku nepopularnu i tešku odluku, da bi bio vođa, da bi se žrtvovao, da bi štitio… to moraš moći činiti sam. Ne trebaš, kako nam to često sugeriraju američki filmovi, kao muškarac, suprug i otac, na kraju dana pobjeći u svoj „band of brothers“, privatni čopor koji će te jadnoga spasiti od sebe samoga ili još gore – od  tvoje obitelji, izvidati  ti „rane“ i potapšati po ramenu u slatkom uvjerenju da nisi sam u svom jadu, u kojeg ćeš se onda vratiti.

Pravi muškarci ne trebaju grupe potpore s kojima će onda podijeliti svoje borbe i teškoće sa svojom ekipom koja će mu olakšati nositi teret. Koji teret? Zar je biti muškarac, suprug i otac – teret?

Takva iskrivljena društvena slika preslikala se i na muško prakticiranje katoličanstva. Od iskonski snažnog, muževnog i vojujućeg katolicizma stvorena je nekakva vjera za bakice… Muškarci više ne pune crkve nego kafiće i ne kleče u procesiji nego od sreće kad njihova momčad zabije gol… jer eto nije valjda više muževno ići u crkvu i prebirati krunicu. Zaboravilo se da je baš ta krunica mač, da je naša Crkva vojujuća, a viteštvo zaboravljeno kao i žar da se ide protiv nepravde za pravdu, protiv laži za istinu, protiv mržnje za ljubav. Nažalost, kombinacija moralne komocije i kemijske kontaminacije učinila je i naše muškarce katolike pasivnim ravnodušnim promatračima koji su dizajnirali kako vlastito katoličanstvo tako i patetičnu sliku Boga koji je u njihovim očima sve manje Kralj kojeg će slijediti u vodu i vatru, za čiju se istinu ne vrijedi boriti jer se dopustilo da otajstvena oružja miruju.

Oprostite jednoj ženi na ovakvim karakterizacijama, ali čista istina ponekad ima efekt soli na ranu. Prvo zapeče, a onda liječi.

Dobar katolički muškarac neće bježati od odgovornosti, on je stvoren i poučen za nju. O pravoj muževnosti ionako ne učimo iz knjiga, nju promatramo iz pozitivnih očinskih primjera. Naravno da su nam potrebna međusobna prijateljstva u smislu da se uzajamno osnažujemo na obostrani rast u svetosti… ali za onu pravu nutarnju čvrstoću ne trebate grupe potpore. Ne treba vam „band of brothers“ – razumijem u neku ruku taj protestantski običaj jer oni imaju Bibliju, ali nemaju Očeve. Mi ih imamo. Uostalom i sama uloga Svetog Oca istovjetna je ulozi bilo kojeg oca – u suštini on svoje breme nosi sam i to je pravi model herojske vrline i zaista nešto za ugledati se.

Uspravite dakle ta snažna muška ramena i ponesite na njima sve moguće terete – stvorena su za to. Stvorena su da ponesu teret, da ne pokleknu pod brigom i boli, da budu stijena kad su oluje, a najnježniji zaklon kad ih obgrle malene dječje nožice. Čuvati, brinuti i štititi. Tri jednostavna glagola, a u njima sva mudrost ovoga svijeta.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Objavljeno: 29. srpnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi