„Potrebno je u određenoj mjeri vjerovati u život da bismo ga mogli promijeniti“, genijalno je jednom prilikom zaključio Gilbert Keith Chesterton i, kako to on i inače maestralno radi, u jednoj rečenici ogolio svu bijedu i hipokriziju pro-smrt pokreta.

Zaista, da biste mogli govoriti o napretku, razvoju i boljitku nečega, potrebno je prije svega u to nešto – vjerovati. Inače sva priča ostaje mrtvo slovo na papiru i nizanje argumenata bez pravog pokrića.

Osnovna je to boljka kako svjetskog, tako i hrvatskog pro-smrt pokreta (nećemo ih uopće nazivati pro-choice jer se ne može zapravo imati izbor na nečiju smrt) koji, da bi postigao ili zadržao već postojeću vlastitu smrtonosnu agendu, prkosi i znanosti i pravu i zdravom razumu koristeći usput jedine metode koje u takvim okolnostima i mogu donijeti rezultat: napade, laž i podmetanja.

Od Roe protiv Wade procesa o ozakonjenju pobačaja u SAD-u – prilikom kojeg je „Jane Roe“ – pravim imenom Norma L. McCorvey izmanipulirana da se bori za „pravo“ na pobačaj (ona nije pobacila i kasnije je postala žestoki borac za pravo na život) – pa sve do dana današnjeg metode ekipe koja zagovara smrt nerođenih nisu se promijenile.

Svjedočimo tome i ovih dana u Hrvatskoj gdje upravo traju neviđeni pritisci i napadi na inicijativu 40 dana za život.

Paralelno s jesenskom molitvenom kampanjom inicijative dogodio se i tzv. „Crni ponedjeljak“ gdje su, kako u Poljskoj tako i u Hrvatskoj, grupe u crno – vrlo prigodno – odjevenih žena koje smrt nerođenih izjednačavaju s bilo kojim drugim medicinskim zahvatom poput vađenja krajnika na primjer, branile još jednu lijevo-liberalnu izmišljotinu: tzv. „pravo na pobačaj“.

A ovdje u Hrvatskoj – intervjui s pitanjima iz “zone sumraka” (npr. tvrdnja o kažnjavanju spontanih pobačaja, pravi biser inventivnosti i domišljatosti iz radionice smrti), pitanja o silovanim djevojčicama, vješalicama, mesarima i drugim doskočicama već svima dobro poznatim, no sudeći po ozbiljnim izjavama hrvatskih „demokršćanskih“ političara još uvijek prilično uspješno gađaju u metu, postigla su da svi pričaju o svemu, samo ne o onome najsvetijem o čemu bismo cijelo vrijeme i trebali govoriti i što bi nam trebala biti osnovna polaznica u svim raspravama: ljudskom životu.

Hrvatski javni medijski prostor tako je ovih dana bio zagađen izjavama koje su potpuno krivotvorene i kao takve prezentirane javnosti, performansima novinara na zadatku koji prvo ulaze u osobni prostor ljudima koji mirno stoje i nikoga ne diraju, a potom glume žrtve i zazivaju – ni manje ni više nego DORH, a brže-bolje javlja se i zgroženi HND, ti prekaljeni borci u borbi za istinu i živote nerođenih, i tako je i anonimni poziv na molitvu i pomoć trudnici postao teško kršenje prava na privatnost pacijenta. Ispravite me ako griješim, no nije li, da bi se prekršilo nečije pravo pacijenta na privatnost potrebno objaviti i nečije ime? Ne baš OIB, ali ono, staro dobro ime i prezime? Doduše znaju to dobro i naši bukači koji su i pokušali podmetnuti vijest da se licitiralo nečijim imenom – što je notorna laž – kad se nešto izrijekom tvrdi poželjno bi bilo predočiti i dokaz.

I tako dalje i tako dalje, a sve u cilju da ne bi jedno, bar jedno malo srce ostalo kucati.

Kad već spominjemo kucanje srca ne mogu ne spomenuti antologijsku izjavu Bojane Genov u HRT emisiji Otvoreno, izjavu  koja prkosi svim zakonima biologije (logiku i zdravi razum nećemo ni spominjati), a koja nam kazuje kako otkucaj srca nipošto ne sugerira da se radi o životu (sukladno tome valjda ni prestanak rada istog ne znači smrt), a da pravo djeteta počinje njegovim rođenjem. Nije precizirala naša aktivistkinja da li  pritom dijete mora i zaplakati, no u svakom slučaju takav stav implicira i onaj da je s moralne strane dopušteno usmrtiti i plod od devet mjeseci netom prije porođaja. Ljudskosti, adio.

Valja spomenuti i izraz koji pobornici pobačaja tako rado koriste – jer je riječ pobačaj, priznat ćete, vrlo nezgodna – a to je pravo žene na reproduktivno zdravlje. U paralelnom svemiru pro-abortera sve je moguće: kad srce kuca ne znači da je čovjek živ, a riječ zdravlje u sebi sadrži nečiju smrt. Ako se pokaže da je naša aktivistkinja bila u pravu, morat ćemo mijenjati medicinske udžbenike, nema nam druge!

Dotična nas je emisija, osim što smo dakle dobili uvid u nove postulate biologije i anatomije, dodatno uvjerila i u činjenicu da je hrvatskoj političkoj konzervativnoj misli nasušno potrebna legitimna opcija koja će zastupati takve vrijednosti jer se demokršćanska opcija kakvu imamo sasvim približila liberalima: razlika je samo u nijansama.

Politiku na stranu, što mi trenutno u Hrvatskoj imamo?

1. Političare koji nemaju ni volje ni hrabrosti zaštititi život nerođenih

2. Ustavni sud koji dvadeset i pet godina mozga o tome da li je zakon u kojem ne stoji da život počinje začećem dok u Ustavu RH to istovremeno jasno piše – protuustavan. Pa moj trogodišnjak bi brže zaključio da jest!

3. Medije koji po zadatku osujećuju svaki, pa i najbenigniji pokušaj zaštite i pomoći trudnicama i nerođenima. Medije koji pišu o iznimkama, a ne o pravilu. Kad pričamo o broju pobačaja u Hrvatskoj tada postaje jasno da su silovane djevojčice gotovo pa nepostojeće i da pobačaj najčešće rade žene u braku s dvoje djece uvjetovane prije svega ekonomskim razlozima i pritiscima. Da se to napiše, možda bi se netko mogao time ozbiljno i pozabaviti, nije li tako?

4. Tzv. mit o vješalicama iliti floskula kako „zabrana pobačaja nigdje nije donijela ništa dobroga“ – inače omiljena rečenica naših političara, rečenica broj pet koju uvode odmah poslije otvaranja radnih mjesta i blokiranih.

Da ponovimo gradivo: znate li što donosi zabrana pobačaja? Poruka da je loš, moralno neprihvatljiv i time neprihvatljivi u zakonu? Život djeci.  Ž. I. V. O.T. Ovo nije borba protiv nečijih lažnih prava. Ovo je borba za dostojanstvo i integritet ljudskog života kao takvog. Uzalud vam sve deklaracije ovog svijeta ako to niste u stanju vidjeti i poštovati.

Ako je nešto zabranjeno zakonom, veliki broj ljudi to nešto neće učiniti. Argument činjenja usprkos zakonu ne može biti valjan jer se ravnamo po dobrom, humanom i etičnom, ne drugim izborima. Zabranom pobačaja štitimo ljudski život. Zabranom lova na kitove ne štitimo japansku vjevericu, već kitove.

Zaista, što je točno donijela Poljskoj zabrana pobačaja od 1993.?

Poljska ima:

  • najmanji broj tinejdžerskih trudnoća na 1000 djevojaka
  • najmanji broj tinejdžerskih abortusa na 1000 djevojaka
  • najmanji ukupni broj abortusa na 1000 stanovnika
  • najmanju stopu zaraze AIDS-om na 100000 stanovnika

Gdje je sad u toj priči Hrvatska? Gdje je šansa njenih nerođenih? Kako poštovati njihovo pravo na život? Što nam je činiti?

Netko će djelovati. Netko će govoriti onima koji ga budu htjeli slušati. Netko će eto stajati i moliti, tamo u kutu nikom na putu, pa makar ga za to vrijeme zvali teroristom i drugim pogrdnim riječima. No upamtite, sve dok ima ljudi kojima je stalo i koji nešto čine, i nerođeni život u Hrvatskoj, ta naša najslabija i najobespravljenija karika, zapravo ima realnu šansu.

Nikolina Nakić | Bitno.net