Odmori se, zaslužio si!
Kad se danas u mislima vraćam u mjesec travanj 2005. godine, moram iskreno sebi priznati da me Joseph Ratzinger kao novi Papa nije osvojio na prvu loptu. Budimo iskreni do kraja i priznajmo da nije bilo lako uskočiti u cipele nenadmašnog i karizmatičnog čovjeka koji je umro na glasu svetosti. To je mogao samo netko barem približno toliko izniman.
Koliko god kao katolkinja prihvaćam Papu kojeg izaberu kardinali i vjerujem njihovoj prosudbi, često sam se onako intimno znala zateći kako jamram sebi u bradu: Ma vidi ovog mrzlog Nijemca, ni nasmijati se ne zna kao naš neprežaljeni Karol. Baš mi je djelovao kao neki uštogljenko.
Kako sam samo bila u krivu! I kako sam sudila knjigu prema koricama, umjesto da sam je odmah otvorila i pročitala kakav mi divan, predivan sadržaj ona nudi!
A nudila je toliko…dobrog i posvećenog pastira, vrhunskog teologa (usuđujem se reći, najvećeg živućeg), samozatajnog čovjeka za kojeg sam uvijek imala osjećaj da bi se radije zavukao u tišinu svoje radne sobe i nizao misli, duboke, predivne, vječite, istinite…a umjesto toga je onoga dana kad je na Trgu sv. Petra prosukljao bijeli dim ponizno rekao: Prihvaćam!
Što ja, kao laik mogu reći, na koji način mogu komentirati njegova predivna djela, npr. Sol zemlje? Sa stručnog, teološkog stajališta – nikako. No pitam se treba li tu knjigu tako i komentirati – jer ona i jest upućena nama vjernicima, kao poruka – budite VI, dragi moji, sol zemlje. Na vama je ta odgovornost. Budite Gospodinov začin. I shvatila sam kako Josepha Ratzingera treba čitati i kako ga treba razumijevati – srcem.
Kada sam to shvatila, taj je divni svećenik zauvijek osvojio moje srce i postala sam njegov gorljivi zagovornik. Šlag na torti bili su naravno oni neponovljivi dani koje je proveo s nama u Hrvatskoj. Dok živim, dok dišem, neću zaboraviti onu tišinu. Znate o kojoj tišini pričam, jel tako? Onoj kad su se na Trgu bana Jelačića čule ptice kako cvrkuću. Čuti ptice kako cvrkuću u vrevi jednog milijunskog velegrada, još se i danas pitam jel to moguće ili sam samo sanjala. Iako, dobro znam da se radilo o samom Duhu Svetom na djelu, koji je obavijao sve prisutne tamo, širio se poput nevidljive maglice preko malih ekrana i poručivao nam: Ne bojte se! Ja sam s vama!
Širilo mi se srce od miline kada je taj isti Papa po povratku u Rim imao potrebu pričati o svom apostolskom putovanju u Hrvatsku. Riječi o nama koje je izrekao trebali bismo uokviriti i svako ih malo pročitati, jer tako se malo cijenimo, tako malo držimo do činjenice da nas je vjera održala i da će, nemojte ni časa sumnjati, nas držati i dalje, a silnici će prolaziti kao što su i uostalom već prošli. On je to svakako znao.
I eto, taj veliki čovjek nam je jučer, ni to nije slučajno jer se jučer obilježavao blagdan Gospe Lurdske koji je i svjetski dan bolesnika, objavio da tijelo više ne može pratiti duh. Crkva se nalazi u teškim vremenima, mislim da je to svakom katoliku jasno. No ne znam da li je svima jasno kolika je količina poniznosti, odgovornosti i moralnosti bila potrebna da se izrekne tako nešto. Dodajmo tome i urođenu njemačku radnu etiku i perfekcionizam, krajnje poštenje i postat će nam kristalno jasno da je sam Duh Sveti vodio ovog velikog čovjeka u promišljanju i krajnjoj odluci da Petrovu lađu prepusti novoj, manje drhtavoj ruci. Vremena su teška, izazovi veliki, no ja, dragi moji čitatelji, ne sumnjam i ne brinem da će s našom Crkvom biti sve u redu, i da se ne dešava ništa što ni sam Gospodin ne želi da se desi. Zato i vi imajte vjere!
[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]
Kao kontraargument ovoj odluci često se ističu dva momenta: više od 600 godina nijedan Papa nije odstupio, pa ni protekli unatoč sporom, bolnom i polaganom umiranju pred očima cijelog svijeta. Time što nitko toliko dugo nije odstupio njegova odluka i poniznost kao i poruka o moralnoj odgovornosti ovog sve moralno izopačenijeg svijeta dobiva još veću važnost, ne mislite li i vi tako? O patnji Ivana Pavla II., blaženika, također nije potrebno raspravljati u usporedbi s ovom situacijom, jer je Papa Poljak svoje trpljenje prikazao Njemu i stavio svoj križ pod Njegov križ..i pod njime i umro.
Benedikt je prepoznao duh novog vremena, potrebu da se djeluje na drugačiji način i na nama je da to s ljubavlju u srcu prihvatimo i cijenimo.
Dragi Papa. Odmori se. Bog zna da si zaslužio. I dok u tišini svoje radne sobe u gluho doba noći kao teolog, jer to nikada nisi ni prestao biti, budeš nizao neke nove savršene retke koji će nas oplemenjivati, a netko vitalniji i mlađi bude sigurnom rukom kormilario povjerenom mu lađom, znaj jedno: uvijek ćeš nam biti u srcima. Kad si jednom u njih ušao, nikada iz njih nećeš izaći.
Dragi Papa, hvala Ti i volimo Te!
Nikolina Nakić
Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.
