‘Voljela bih da me upoznaš s Isusom…’ Nedavno sam čuo takvu molbu. Kad se čovjek, kao naime, ‘bavi’ Bogom, kad mu u opisu posla stoji to da ‘poznaje Boga’, onda bih ga valjda mogao i drugima predstaviti. Ne kao da bi taj Bog bio negdje u mom džepu, pa da Ga tamo čuvam i raspolažem s Njim kao s kakvom stvari. Vidiš, stvar s Bogom je malo neobičnija nego što vidimo na prvi pogled. Poznavati Boga. Mi nešto kao poznajemo, naučimo kakvu nauku, neki jezik, upoznajemo razne osobe, upoznajemo se s raznim problemima pa ih pomalo pretvaramo u rješenja. S Bogom baš i nije tako i to ‘poznavati’ Boga za mene ne predstavlja imati skup informacija s kojima u svakom trenutku raspolažem i koje mogu svakome i u svaka doba izložiti i dobiti peticu ili pljesak zbog tako super i cjelovitog izlaganja.

Kad bi se Bog tako zgodno dao strpati u kakvo predavanja, valjda bi sav svijet prešao na onu ‘vjerničku’ stranu, ne bi uopće više bilo dvojbe ima li ikako tog Boga ili nema. Jedan moj pokojni prijatelj me znao upitati da mu ispričam nešto lijepo. Evo, to je taj govor o Bogu. On bi znao reći: ‘Ispričaj mi nešto lijepo.’ To je teologija zapravo. Koja se ponekad više može nazvati biologijom. Govoriti o Bogu, govoriti (s) Bogom, te govoriti o životu, govoriti (s) životom, tu je to negdje. Pronaći lijepo oko sebe, znači potražiti i pronaći Boga. Sveti Franjo u svojim ‘Pohvalama Bogu Svevišnjemu’, u jednom od tog mnoštva naziva kojima obasipa svoga Boga (skoro ga vidim kako je napućio usne na poljubac koji želi dati svome Bogu pa traži način kako to napraviti – pa pokušava reći nešto lijepo), naziva Boga: ‘Ti si ljepota.’ Toliko je toga ružnoga što se događa oko nas. A mediji se svesrdno trude to nam iskopati, istražiti i skoro sa velikim zadovoljstvom prenijeti kao da je upravo to smisao svih vijesti i svih medija. Prenijeti nešto ružno. Pa onda i kad nešto lijepo se uspije probiti, neki gladan um, gladan želudac, gladno srce onoga ružnoga progovara: ‘Zašto ste nam prenijeli ovo, kad ima i ono ružno, loše, pokvareno, bljutavo, odvratno???’

Ljudsko srce je velika provalija. Pohlepno prihvaća što god počneš ubacivati u njega. Zašto se ne bi opteretio lijepim? Ono je put do Boga. Ne mislim na onu vanjsku ljepotu. Ona je najprolaznija od svega čega ima na zemlji. Osobito ona ljudska vanjština, vanjski izgled. No, u onom lijepom, dobrom i plemenitom je Bog. U opraštanju, poštenom radu, lijepim međuljudskim odnosima, međusobnom pomaganju, osluškivanju potrebe drugoga, u imanju vremena za drugoga, u darovanom cvijetu (muči me nešto i taj cvijet), u darivanju, svakovrsnom darivanju, glazbi, umjetnosti, kuhanju… ‘Voljela bih da me upoznaš s Isusom…’

Večeras sam Ga malo upoznavao. On vuče k sebi. I onda Ga ja molim da to ne prestane. Ona istinska, dubinska, grčevita želja za druženjem s Bogom. Ili je to jednostavno shvaćanje da On postoji, da On jest, a da se ja pravim kao da Ga nema. Digne te sa stolice, trzne te iz pospanosti, otrgne te zagrljaju lijenosti i vuče k sebi. Shvatiš da se On želi družiti s Tobom. Da treba i tebe i tvoje vrijeme. I onda mir. Lijepi mir. I onda molitva nije teška. Onda molitva postane slatka kao neki slatkiš koji jako voliš i kojega nisi već neko vrijeme vidio ni u jednoj trgovini. Shvatiš da je molitva zbilja ono što po definiciji zvuči strogo i nedohvatljivo. Razgovor s Bogom. U razgovoru se upućuju riječi. Izmjenjuju se riječi. U razgovoru se može i šutjeti. U razgovoru se može jednostavno biti u nečijem društvu i ništa ne progovarati. Razgovor može biti satkan od čežnje za Božjim licem. Ili jednostavno od čežnje za Njegovim društvom. Ili jednostavno od čežnje da ne ostane išta od mene, a da nije zahvaćeno Bogom. On djeluje. On je živ. On je blizu. On me privlači konopcima svoje ljubavi, svoje prisutnosti, svoje ljepote.

I tako to na tu temu…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]