Sada je već posve izgledno; Odjel za kulturu i tvrtka EPK 2020. Rijeku ne vide kao luku različitosti, već kao luku – isključivosti. Mnogi su se građani poprilično uznemirili zbog Matanićeva spota koji Rijeku predstavlja kroz dominantno lijevu prizmu. Imam li osobno problem s time? Ne. Jesam li ja bio uznemiren gledajući priču samo jedne struje? Ne. Mislim, kako se uznemiriti kada znate što možete očekivati od ljudi koji su predvidljivi kao što je predvidljiva i marčanska bura. Međutim, jednako tako držim i da Rijeku nitko nema pravo svojatati. Rijeka je takva kakvu ju predstavlja ekipa EPK, ali, Rijeka nije samo takva. I tu je glavna zamjerka koja strši tako nepopularno iznad grada i gradonačelnika koji se diči tolerancijom i otvorenošću. Rijeka je i grad bogate kršćanske kulture, Rijeka je grad svetog Vida, Marijina drevna Trsata.

Rijeka je i grad Frankopana i predivne džamije, točnije, najljepše džamije ovog dijela Europe. Rijeka je grad bogate povijesti. Povijesti koja je turbulentna i snažna, Rijeka je i grad ekumene i međuvjerskog dijaloga, Rijeka je grad sporta. Rijeka je i grad različitih subkultura, različitih nacionalnosti i baš najrazličitijih kultura. No, takva Rijeka, kako stoje stvari, nema prođu u organizacijskim labirintima strukture koja se nije znala nositi s ovako velikim, sveobuhvatnim projektom kao što je projekt Europske prijestolnice kulture. Spot koji predstavlja Rijeku je izrazito uskoprofilan, izrazito zatvoren u jednu prizmu i izrazito krnji. Rijeka nije samo to. Pogotovo ne u kulturno-civilizacijskim okvirima.

Kada se saznalo da je Rijeka nakon uzastopnih neuspješnih kandidatura za značajnije međunarodne manifestacije napokon osvojila jedno domaćinstvo i to ovo EPK, krenulo se s mnogim idejama. Tako je ekipa odgovornih iz gradskih struktura pozvala Ekumenski odbor grada Rijeke na sastanak, važno je rekla da će sve ideje ući u zapisnik i sve je, naravno, ostalo na samo tome. Na zapisniku. Pričali su mi članovi ekumenskog odbora, predstavnici drugih religija, kako su predložili tiskanje monografije o dvadeset godina djelovanja ekumene, ekumenskih nastojanja, projekata zajedništva koje provodi vrijedna riječka ekumenska ekipa. Odgovor im je stigao kao hladan tuš: nema novaca za to. Frustrirajuća je činjenica da oni zapravo uopće ne mare za različitost koju ekumena predstavlja i da ne mare što baš u toj i takvoj Rijeci upravo međureligijski dijalog čini jednu od stvarnih i značajnijih niti riječke tolerantne haljine. Iz usta im izlaze slatkorječive priče o svakoj obljetnici, a onda kada se treba malo pokazati djelima – te riječi se pretvaraju u isprazna obećanja. Žalosno. Osobno sam bio na sastanku s pročelnikom Šararom. Imao sam veliku želju sudjelovati, pokazati i taj dio riječkog identiteta. Onaj koji je otvoren različitima i različitome. To je, ujedno, bio i naš jedini kontakt na tu temu. Nažalost.

Sada je jasno i da od obnove Galeba neće biti ništa. Je li posrijedi nesposobnost vodećih ljudi EPK-a ili je pak riječ o kozmičkoj pravdi koja je zadesila Titov brod – procijenite sami. Još se jedino ne zna jesu li svi miševi pobjegli s tonućeg broda ili čekaju pravi trenutak. A možda su jednostavno odlučili, kada već odlaze, zadržati mrvicu obraza i zajedno s propalim projektom potonuti. Čisto sumnjam. Onako, vjerno slijedeći ideologiju koja sama po sebi ne može puno obećati, a po svome meritumu još manje toga ostvariti. Sjećate li se onog gafa “Rijeka Diver City”, kada se omaškom i nes(p)retnošću ovaj slogan otisnuo u javnost? Možda je ipak to bio proročki trenutak. Možda bi se uistinu Titov Galeb trebao potopiti. Urediti i osigurati za turističke ronilačke ture i tako bitno obogatiti ponudu kojom ćemo dodatno brendirati grad na karti svijeta? Možda bi Galeb trebalo torpedirati s lansirne rampe pa da se i ona konačno uruši na kraju jedne epohe simbolizirajući svu nesposobnost “elita” koje nas vode.

Ako ste živjeli u nadanju kako ćete spot za EPK oduševljeno slati na mailove frendovima i dizati ga na društvene mreže s pozivom dolaska u Rijeku – možda ste i razočarani. Jer, budimo iskreni, Matanićev spot bi mogao poslužiti i kao neki spot koji priča priču o – Trstu. Da podcrtam: u spotu koji promovira Rijeku kao EPK nema: Marijina svetišta na Trsatu, jednog od najljepših stadiona na svijetu – naše Kantride, nema niti najljepše džamije u ovom dijelu Europe, nema niti jednog pravoslavnog hrama, nema židovske sinagoge, nema grobničke mlikarice, nema muzeja, nema kalvarije, nema astronomskog centra Rijeka – jedinog centra u Hrvatskoj koji objedinjuje zvjezdarnicu i planetarij, nema svih tih lica koja Rijeku čine stvarnom, a ne nekom fiktivnom i namještenom, napoziranom, retuširanom, isfiltriranom lukom različitosti. Nema katedrale svetog Vida. Nema prastare Vele Crikve. Nema Armade. Gotovo da nema ni „najobičnijeg“ riječkog Korza. Ali, ima puno nečeg drugog. No, ne treba dizati paniku oko toga svega. Kako čujem, slijedi snimanje još pokojeg spota. Eto ti sjajne prilike da se u tim narednim pričama prikaže i neka drugačija Rijeka. Koja je isto legitimna kao i ova njihova.

Kada je već svima bjelodano jasno da je ekipa EPK-a vrlo upitne organizacijske sposobnosti, stvar mogu spasiti jedino riječki alternativci. Radi se o zanesenjacima koje je snobovska ekipa iz EPK 2020 najvećim dijelom isključila iz “svog” projekta. Pozicije koje su ti ljudi trebali zauzeti u ovom najvažnijem projektu grada “riječka kulturna kvazielita” prepustila je svojim intimusima iz drugih sredina koji Rijeku tek upoznaju. A naša Rijeka, unatoč bujajućem pokretu ljubitelja lakih nota i istočnjačkih poskočica ipak ima jaku nezavisnu scenu s entuzijastima koji su zadnja šansa da se izvučemo iz ove neugodne situacije. Ne budu li riječki aktivisti-kulturnjaci uzeli stvar u svoje ruke i organizirali predstave, koncerte, izložbe, performanse i sve druge moguće sadržaje u parku na Mlaci, boćalištu na Vežici i plaži na Pećinama mogli bismo svi skupa doživjeti blamažu na svjetskoj pozornici.

Rijeka poštuje svaku različitost. I Rijeka može pokazati da je grad otvoren za svakoga. Za queer plesača, ali i za praktičnog vjernika. Svi koji imaju znanje i malo vremena moraju se pokrenuti i bez obzira na sredstva koja će isključiva ekipa iz EPK gurati u snobovske projekte svojih prijatelja iz drugih država, gradova i sela, organizirati off programe u svojim naseljima. Nezavisna scena lokalnih umjetnika zadnja je šansa za EPK. Nadam se da će ti nezavisni umjetnici to učiniti iz ljubavi prema svom gradu, ali i prema zemlji koju taj grad predstavlja te, naposljetku, prema istini koju oni i žive. Upravo ovi programi mogu pokazati da Rijeka, kada se prepusti svojim građanima prestaje biti luka isključivosti i postaje – luka različitosti.

I onda u toj različitosti – zajedništvo. Kao u slučaju male djevojčice Mile. I vjernici i nevjernici i sportaši i kulturnjaci. Ovi i oni. Za dobro. Svi dišemo isti zrak. I trajno smo usmjereni jedni na druge. Zamislite kakav pogodak bi bio, kakvo bi to zakucavanje bilo, košarkaškim rječnikom govoreći, da se napravi jedan spot koji bi cijelu Rijeku u svoj svojoj različitosti – povezao i mogu li se nadati pa reći – i ujedinio?

Marin Miletić | Bitno.net