Postoji mnogo tema koje su jako zahtjevne. Siguran sam da svatko od vas poznaje nekoliko tema kojih se možda na jedan način, makar duboko u sebi, užasava. Ja isto imam svoje strahove. Na primjer, ronjenjem na dah sam se počeo baviti jer sam jednom doživio traumu na ronjenju s bocama i tako sam razvio veliki strah od dubina. Počeo sam se, zato, baviti ribolovom na dah. Ubrzo sam shvatio da se bojim i visina. Ono, popnem se na krov svoje kuće i kada se treba približiti dimnjaku i očistiti ga za zimu – srce mi počne užurbano tući, ako dulje stojim na rubu, počnem se znojiti i osjećati nelagodu. Ako pak ustrajem – muti se u glavi.

Ovaj strah sam riješio jer sam se popeo na Prisojnik. Kroz Okno. Okarakteriziran planinarski put na ferate (kačenjem na sajle) kao – ekstremno zahtjevan C. Takav sam ja. Ne želim se bojati. Nikoga. Stari Sirah je rekao kako straha u ljubavi nema, a navedeno nam je ostalo zapisano u Bibliji. Budući da sam „bombardiran“ izvješćima o rabijantnim i agresivnim izbjeglicama koje su ustvari, po logici nekih, svi odreda teroristi Islamske države, želio sam se susresti i s tim strahom. Otišao sam u Bihać u izbjegličke kampove.

Migranti anđeli s neba nama poslani

Ajmo odmah nešto na početku raščistiti. Ne, ja ne mislim da su svi migranti i izbjeglice sami anđeli s neba nama poslani i da mi kao kršćani zato moramo sve što imamo omogućiti i njima. I ne, ja nisam geostrateg niti politički analitičar koji će jasno i koncizno argumentima potvrditi svoja razmišljanja o migrantima i izbjeglicama. I da, ne znam točno, mogu slutiti, ali ne znam, zašto ih nisu primile neke države kulturološki njima mnogo bliže, poput Saudijske Arabije, na primjer. Želim ovdje jasno reći: nažalost vjerojatno među svim tim nevinim ljudima ima i ljudi koji nisu dobronamjerni. Može biti da ima i ljudi koji su bili aktivni u svirepim zločinima Islamske države, a sada traže svoj prolaz u Europu. Ovo su neka od mnogih pitanja koja se svatko od nas ima pravo pitati. Kao što imamo pravo vjerovati našim i europskim obavještajnim i sigurnosnim službama i nadati se da će ti ljudi sa svom svojom tehnikom raditi dobar posao – čuvati sigurnost.

No, taj posao konkretno nije moj posao. Nekako mi se čini da taj posao ne bi trebao biti niti posao fejs jurišnika i ratnika dnevnih boravaka koji se ne libe svojim riječima na navedenu temu teško kontaminirati ionako odavna zagađeni medijski prostor bespuća interneta. Bit ću baš konkretan. Nedavno me na ‘public profilu’ teško kritizirao jedan nadobudni katolik jer sam ja valjda svojim emotivnim pisanjem o izbjeglicama teško narušio njegov duševni mir. Ima još takvih ljudi koji su nažalost, barem kako se meni čini, upali u zamku farizejštine i samodostatnosti. Oni pak drže da je Europa u opasnosti i da nam prijeti najezda muslimanskih osvajača. Kao što je onomad, još 1359., osvajač sultan Murat kod Galipolja prešao iz Male Azije na europsko tlo, tako neki danas vide „najezdu“ izbjeglica kao novo osmanlijsko osvajanje. Možda bi ipak svoju energiju mogli usmjeriti prema europskim kršćanima koji ipak više vole skupljati pse u svom stanu negoli se potruditi imati vlastitu djecu. No i ovo prvo je legitimno, da se razumijemo. Iako nije sve legitimno dobro u očima Boga. Ludila je mnogo. Mislim, budimo iskreni, uvijek ga je i bilo, samo su nam društvene mreže pokazale u kojoj mjeri ga ima i koliko ljudi oko nas su ustvari zatrovani – mržnjom.

Posebice nekako boli kada tu mržnju ispoljavaju oni koji bi ipak trebali propovijedati samo – mir, ljubav, milosrđe i obraćenje. Tako je meni, vratimo se na navedenog čovjeka, dao kritiku kako je u Njemačkoj u 2017. godini ubijeno osamdesetak osoba od strane muslimana, izbjeglica. Ne treba biti nešto posebno pronicljiv pa se može saznati kako Njemačka ima 83 milijuna stanovnika. Od tih 83 milijuna stanovnika više od 4 milijuna su – muslimani. Hrvatska ima, koliko stanovnika? Svaki tjedan nas bude desetak tisuća manje, ali, ‘ajmo reći da nas je malo manje od 4 milijuna. U 2017. godini mi Hrvati počinili smo 43 ubojstva, od kojih su neka baš svirepa. Ono, sjekire, srp, malj, hladno oružje i tako. Ako ćemo koristiti tu analogiju, možemo li reći da su Hrvati katolici opasniji, groznije ubojice od muslimana u Njemačkoj? Isto tako, kroz zatvorski sustav godišnje prođe preko desetak tisuća Hrvata i katolika. Može li mi netko ovo objasniti? Što bi na ovo mogao napisati jedan vrsni analitičar? O opasnosti katoličke vjere koja uzrokuje da su nam zatvori puni lopova, a ne samo i pokojeg ubojice? Naravno da – ne. Generaliziranje nikada nije dobro, jer generaliziranje nije objektivno i utemeljeno na činjenicama. Ljudi generaliziraju jer se boje i jer nemaju sve potrebne istinite podatke.

Jugo-izbjeglice i Hrvati izbjeglice

Njemačka je devedesetih godina primila stotine tisuća osoba iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i to bez ikakve strategije. Samo su primili te ljude. Posljednjih dana čitamo kako pojedinci pišu da Njemačka danas propada. Evo, samo što nije. Možda će propasti jer ne zna kako potrošiti novac. Da, dobro ste pročitali. U prva dva kvartala 2018. njemačka država je zaradila 48,1 milijardu eura više nego što je potrošila. I sada trenutno razmišlja što će s novcima. Možda je sada jasnije zašto toliki hrle u tu obećanu zemlju. Isto tako, kada je komunistička Jugoslavija otvorila svoje granice, 1968.-1973. je iz Juge pobjeglo više od 1,5 milijuna ljudi. Tada imamo i najveći pad nezaposlenosti u tim godinama. Razlog je prozaične naravi – ljudi su pobjegli. Nešto slično se i danas događa u našoj zemlji. Što sa svim ljudima koje su tada prihvatili diljem svijeta, a najvećim brojem u Americi? Jesu li i oni trebali prvo biti stavljeni u neka geta? Samo pitam.

Odbačeni i prezreni

Odlučio sam, kako je napisano u uvodu – posjetiti izbjeglice. Vozim se prema Bihaću sa svojim katoličkim skautom, mladim profesorom s Tehničkog fakulteta Alenom Jakoplićem. Dolazimo u Bihać, s paterom Tvrtkom se nalazimo u isusovačkoj unajmljenoj kući. Skromno, jako skromno. Tvrtko nasmijan i radostan kao i svaki pravi Kristov svećenik. Škrgutanje zubima ipak je svojstvenije onim drugim snagama. Krećemo. Sedra. Napušteni hotel koji je donekle obnovljen. Ako ništa, barem ne prokišnjava. Mladi Afganistanac prepričava da se tamo ne može živjeti. Tu je sa ženom i dvoje djece. Nije mogao dobiti papire za legalan prelazak. Četrnaest mjeseci je putovao da bi sada tri mjeseca zaglavio u Bosni i Hercegovini, u Bihaću. Mala djeca trče hotelom. Neopterećena strahotama iz kojih su pobjegli i ne shvaćajući ove u kojima se nalaze.

Patera Tvrtka svi radosno pozdravljaju, klinci mu se smiju, trče oko njega. Vole ga. Svi pričaju baš istu priču: nitko ne želi ostati u Hrvatskoj. Oni žele u Njemačku. Zahvalni su volonterima, Crvenom križu, a posebno JRS-u, Isusovačkoj službi za izbjeglice. O policiji nemaju dobrih riječi. Nitko od tih ljudi s kojima sam razgovarao nije rekao lijepe riječi. „Tuku nas, razbijaju nam mobitele, prijete da se nikada ne smijemo tu vratiti”, prepričavaju, svatko na svoj način, ove situacije. „Nemaju milosti, ponašaju se kao da smo životinje“, govori mi jedan Sirijac. Ovdje rijetko tko može ostati ravnodušan. Neki mi govore da je i ovdje u Sedri bilo prestrašno, da je krcato vlage, da sanitarije ne valjaju, da je sve bilo užasno prljavo. To se sada malo obnavlja. Postavlja se novi knauf. Radi se još mjesta, za još ljudi. Izlazim van s paterom. Pogled mi se stere na smaragdno zelenu Unu koja mirno protječe kao da ju se ne tiče sva groza koja ju je okružila. Toliko klinaca, toliko sudbina koje su, barem u tom trenutku, beznadne. I taman kada mislite da od toga teško ima nešto gore, dođete do Borića.

Borići

Izbjeglički kamp smješten na rubnom dijelu Bihaća. Vozeći se prema njemu susrećemo po cesti desetke ljudi za koje odmah primjećujete da su – stranci. Parkiramo automobil pored policijskog automobila, dolazimo do osiguranja i onda potpuni – šok. Pedesetak šatora, onih najjeftinijih, rašireno je po nekada uglednom parku. Šatori prokišnjavaju, ljudi su iznad njih raširili najlon. Sablazna slika. Dolazimo do neke stare zgrade. Tu sam se sledio. Zgrada u doslovnom smislu nalikuje na vukovarske zgrade. Negdje iz prosinca 1991. Nema krova, nema prozora, nema vrata, nema grijanja, nema struje. Prilazi mi desetak mladića. Neki su obrazovani, tečno govore engleski. Užasnuti su. Žale se, govore mi, nalikuju li oni meni na životinje? Jesu li oni za mene, nas, životinje? Jer se prema njima ponaša kao da nisu ljudi, kao da su – životinje. Nema bijesa, barem ga ja nisam osjetio. Samo duboku tugu. Duboku, beskrajnu tugu. Ta tuga se pretvarala u mojoj nutrini u oštricu koja mi je rezala dušu.

Tupo sam ih promatrao. Svi koji me poznaju znaju da nikada ne ostajem „bez riječi“. Samo sam ih gledao. Grlo mi se stiskalo. Suze su tražile načina kako da krenu teći niz obraze. Bilo me je sram. Sram društva. Sram ljudskosti. Sram svih dostignuća. Koje li jadnosti. Čovjek unatoč svim postignućima i danas u 2018. može biti prema drugom čovjeku – najbešćutnija animalnost. Dolazim do volontera Crvenog križa koji tim ljudima dijele hranu. Šetam s paterom i Alenom po hodnicima razrušene kuće. Sve prokišnjava. Unutra leže na dekama, najlon je iznad. Neki su u šatorima. Smrad neokupanih tijela koja mjesecima spavaju na mokrom podu posve je ispunio prostor. I najhrabrijima bi došlo izbaciti sadržaj želudca negdje u kutu. Razgovaram s tim ljudima. Njih 800 je nagurano mjesecima u uvjetima u kojima ne bi moj otac držao prljave svinje. Svaka naša rupa u Slavoniji koja drži svinje je hotel Hilton za ovo mjesto gdje su se smjestili ti ljudi. I onda neki mediji pišu o agresivnim izbjeglicama ili se čudom čude kada je prošle godine jedan migrant ubio drugoga.

Dragi moji, dajte molim vas da stavimo vas i vašu obitelj u jednu usku kuću u iste uvjete, da jedva nešto pojedete, a i to što pojedete izgleda kao da ne biste ponudili svom najljućem neprijatelju. I da ste tu gdje nemate najosnovnije uvjete za život. Koliko bi vam trebalo da se potaracate? Razmislite malo. Neka mi dragi fratri ne zamjere (kao i drugi redovnici). Da u takve uvjete stavimo naše fratre, netko bi nekom vilicom iskopao oko. Zato što najteže situacije, groze i tako mjesecima iz ljudi često izvuku ono najgore. Malo je Maksimilijana Kolbea danas. Nažalost, ali ih je malo.

Iznevjerili smo Isusa

Da, želim to napisati: iznevjerili smo Isusa. Na državi je i svim drugim institucijama, službama da se brinu o sigurnosti granica, o sigurnosti naših gradova i sela. Ogroman novac se ulaže u osiguranje i nadzor i neka svi ti profesionalci opravdaju očekivanja građana. Ali, mi svi skupa moramo se moći jedni prema drugima odnositi kao prema ljudima. Pojednostavit ću: Josip, Marija i mali Isus su isto bili izbjeglice i nailazili su na zatvorena vrata svih farizeja ondašnjice koji su tvrdili da nemaju mjesta i da ne žele strance. Danas bismo trebali tim ljudima omogućiti ljudski smještaj, izobrazbu za djecu i razmišljati o načinima integracije.  Drugi pak neka se brinu o sigurnosti. Isus je bio jasan. Baš u svemu, tako i u traženju nas da uvijek budemo raspoloženi pomagati potrebom u nevolji.

Marin Miletić | Bitno.net