Progoni su već tu. Ustvari, progoni nikada i nisu prestali. Oni samo mijenjaju svoju dimenziju djelovanja.

Kada se Zlo uprisutni i djeluje kroz vlast onda imamo primjere prvih careva koji su tamanili kršćane kao pseta optužujući nas za sve ono što ne valja u ovom svijetu. Pa ono, grom zapali usjeve, izgore tri oranice, a car obezglavi par desetaka kršćana jer eto oni su krivi za prirodne katastrofe. Kroz povijest progoni su mijenjali svoje lice i naličje. Često smo mi kršćani bili progonjeni izvana, a često smo bili progonjeni i iznutra. Nerijetko vlastitim sablaznima. Pa čak i od onih od kojih sablazni nikada ne bi smjele doći. Bilo je u našoj povijesti i papa koji su svojim životom više nalikovali na neke seoske ili dvorske bećare, a manje na osobe potpuno uronjene u osobu Isusa Krista. Srećom, takvih je bilo jako malo. Ali, u čistom bazenu bistre vode uvijek se zamijeti i najmanja prljavština. Progoni iznutra dolaze i od onih koji misle da grijeh treba trpati pod tepih. Ne znam. Osobno sam se nekako naučio da je najmudrije svaku prljavštinu počistiti. Uzmeš metlu, očistiš prljavo od čistoga i to prljavo baciš. Znam da je ovo puno lakše reći nego se susresti sa stvarnim osobama i životnim nedaćama onih koji ispred tebe dolaze baš tako, kao živi ljudi. No, isto tako znam da je najgore što čovjek može učiniti zatvoriti oči na grijeh koji oko tebe raste. Papa Franjo tu jako puno radi, pogotovo što se tiče teškog grijeha pedofilije. Treba uistinu svaku takvu bljuvotinu odstraniti od tijela Crkve kao i druge anomalije koje su se nakotile u pojedinim slučajevima. Tko god se brine o kućanstvu zna: neobrisana prašina danas već sutra znači – više prašine. Osobno držim da su ovi unutrašnju progoni puno opasniji od onih izvanjskih. Nutarnji neredi raslojavaju, uništavaju habitus i izazivaju teško razočarenje zajednice. Vanjski pak progoni jačaju.

Neka nas udaraju

Međutim, mi kršćani nikada nismo bili šonje, da se plastično izrazim. Kršćani bi, još tamo od Perpetue i Felicite, a vjerojatno i puno prije, uredno stali pred lica zvijeri vremena. Nebitno u kojem obliku one stajale i tražile od kršćana da zaniječu Isusa. Kršćanin je duboko u sebi znao: zanijekati Isusa znači zanijekati vlastitu besmrtnost. I zato su kršćani radije ostajali bez glave u ovom svijetu, da bi glavu sačuvali u onome. Ostajali su kršćani tako bez glave i u prva tri stoljeća pa i u onim nadolazećim. Od Stjepana Prvomučenika, preko ovih i onih, znanih i neznanih, Ivana Krstitelja pa do Ivane Orleanske, fra Maksimilijana Kolbea pa do našeg Alojzija Stepinca. Svećenici, laici, narod Božji, duboko povezan sa svojim Stvoriteljem znao je da pod svaku cijenu mora ostati vjeran Stvoritelju. Crkva je najsnažnija kada ju se napada. Tada se uključe svi receptori svetosti. Dopustite mi sliku: samo nebo tada, vojska anđela, svih svetih moli za one koji trpe i za one koji su napadani radi imena Isusova.

Ovaj svijet je odavna zamrzio Isusa. Zar nije i to Gospodin rekao. Jasno piše u Bibliji, nas mrze jer njega mrze. Kao što i jasno piše da mi iako pod čizmom, nikada, nikada, napisat ću još jednom: nikada… Nikada ne smijemo uzeti mač u ruke. Kršćanstvo nije mač. Niti će ikada biti. Krist reče Petru da spremi mač u korice, nadodajući da tko se mača laća od mača će i poginuti. Isus je bio napadan, nije uzvraćao. Isusa su mrzili, on je ljubio. Iako njemu nisu bili vjerni, on je bio vjeran. To je Spasitelj. Biblija svjedoči da tko god kaže da ljubi Boga kojega ne vidi, a mrzi brata kojega vidi, lažac je i nema istine u sebi.

Mi stoga, dok smo ovdje na Zemlji, moramo moći svjedočiti Isusovu ljubav prema drugima. Da, čak i prema onima koji na nas bacaju kamenje. Jer, ako mi baš prema takvima ne svjedočimo ljubav, mi Boga ne poznajemo. Isus je rekao da oni koji ljube samo one koji njih ljube da ništa posebno tu ne rade. To svi čine, parafrazirat ću Isusa. Isus traži iskorak. Da neprijatelje ljubimo. To je kršćanstvo. Istinsko. Shvaćate li? A mi smo ljubomorni na braću i sestre koji imaju bolji automobil ili gluteus od nas ili naših žena. Zato smo mi tako daleko od Boga. Mi smo poput onih farizeja koji znaju sva slova Zakona, koji ljudima tovare breme na njihova leđa, a sami se valjaju u truleži vlastitog vonja. Ne trebamo takvi biti. Isus i za nas ima sapun. Sapun njegova milosrđa koji briše sve naše rane i padove pretvara u nova svitanja.

Krist je pobijedio

Dragi prijatelji, nedostaje nam ipak one evanđeoske hrabrosti. Barem mrvicu one koju imaju osobe koje su bili prijatelji s Isusom. Mi danas, mnogi od nas, tako smo rado spremni biti onima kojima netko drugi želi da budemo. U primarnoj, ljudskoj dimenziji, a tek onda i u kršćanskoj. Nismo autentični, htjeli bismo se svidjeti svijetu i Bogu. Htjeli bismo imati ne dva, nego tri, četiri gospodara, zavisno od situacije. Ne ide to tako. Takvi ljudi koji se žele svidjeti svakome dovode se u opasnost svidjeti se – nikome. Nisi burek od sira da se svidiš svakome. A čini mi se da se čak ni burek od sira ne sviđa svakome.

Nama bi najvažnije bilo svidjeti se – Bogu. Nekako se previše brinemo za ovaj svijet, za posao, za susjeda, za stranke, za ove i one, a premalo za vlastiti život, premalo za ono neraspadljivo što ćemo donijeti ispred našeg Boga u onaj dan kada nas pozove položiti račun za vlastiti život. A tada, u predvečerje našeg susreta, onoga, gdje stvorenje susreće Stvoritelja, sjetite se: bit ćemo suđeni po – ljubavi. Jesmo li i mi naše srce otvorili drugome, jesmo li i mi opraštali svima, jesmo li mi ljubili? Tako se imamo pravo ufati da ćemo i mi doživjeti milosni trenutak onog konačnog oslobođenja od propadljivosti i početak punine vječnosti nebeskoga Jeruzalema.

I još nešto na kraju. Ne dramite. Kršćani nisu “drama queen” osobe. Kršćani su ljudi časti. Muževi i žene koje zlo pobjeđuju oprostom i ljubavlju. Ali, to zlo ili Zlo, ako vam je lakše, gledaju u oči. Ne skrivaju se po rupama vlastite udobnosti i čekaju u nekom skloništu dok su braća i sestre vani izloženi. Kršćani su ljudi, maleni i slabi koje Bog čini jakima i snažnima. Boga imaš, ništa nemaš, sve imaš. Boga nemaš, sve imaš, ništa nemaš. Eto, tako mi nekako gledamo na ovaj svijet. Malo više optimizma ne bi škodilo. Ako radi ičeg drugoga, onda zato što znamo konačni ishod, mi znamo kamo idemo. Zar nije to i najveći razlog radosti koja bi nas trebala potpuno već sada obuhvatiti?

Marin Miletić | Bitno.net