NOVI #NOFILTER

Marin Miletić: Majka Crkva – ne možeš je ne voljeti

Isus je znao da svako vrijeme nosi svoje, tu nema govora. I da mora organizirati apostole u strukturiranu zajednicu – Crkvu. Kako ljudi čine Crkvu ta Crkva je i sveta, ali i grešna. To nije tajna

Foto: Cathopic

Imate li nekoga u svom životu tko vas zna iživcirati kao nitko drugi, a opet ga volite kao nikog drugog?

Imate li nekoga koga biste katkada stavili u raketu i lansirali na Mjesec, a onda opet, znate da ne biste pritisnuli dugme u promatračnici preko puta lansirne rampe. Mama, na primjer. Majku volimo. Majke nas čine najsretnijima. A vrlo često nas naljute. Nekada nas dovedu do ludila. A opet, mama je – mama. Tako vam je nekako i s Crkvom.

Gledaš ju, smiješ se, raduješ se, plačeš, vičeš, šutiš. I znaš – mrcino moja stara, preživjet ćeš ti i ovo. Sve ćeš ti preživjeti. Zbog Onoga gore, dakako. Da je na nama, razbucali bismo ju već davno, davno prije svih nas. Čudno je to, živciraju nas manje-više slične stvari kod te naše Crkve, ali jedno joj nikad, nikad nećemo moći oduzeti, a to je ono važnije od svih nas, važnije od naših snaga i slabosti, naših ljudskih padova i nestalnosti, krivih uvjerenja, slika itd., a to je Isus Krist.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Najvrjednije, jedino važno, i tu dolazimo do onog dijela koji se tiče najvažnijeg, dolazimo do – ljubavi. Isus je ljubav za sve ljude. I te koji nas, blago rečeno, živciraju. Isus je prisutan u Crkvi. Toj i takvoj, među nama takvima i onakvima. Kada ljudi koji nisu redoviti na misama kažu da znaju otići u crkvu i sjediti u tišini, da im to odgovara, uvjeren sam da taj mir ne dolazi od golemih komada kamenja kojima su crkve izgrađene, ne. Taj mir je prisutan zbog mira koji daje Isus, Njegovo tijelo u tabernakulu, tamo negdje iz tišine kuta građevine koju nazivamo crkvom, ali koja po Njegovoj prisutnosti i u divnoj različitosti svih koji u Isusa vjeruju postaje Crkva. O Bože, koliko puta sam, kada sam bio u kaosu, došao ispred tog tabernakula. Stvarne Prisutnosti. I gledam ja njega. Gleda On mene. Odjednom, više ništa nije isto. Prelije se njegova milost na mene, na nas malene.

Logičnost Crkve

Crkva je vrlo logična. Štoviše, tko god je otvoren logičnosti razumije svrhu Crkve. Pojednostavljeno govoreći imamo situaciju gdje nam na ovu zemlju dolazi Isus Krist, Bog sam. Ljudima šalje poruku nužnosti autentičnosti, ljubavi, opraštanja i ljudske jednakosti. Ozdravlja bolesne, slijepima vraća vid, gluhima sluh, nijemima govor. Ne samo kroz puninu Evanđelja, nego i kroz svakodnevicu svakog vremena. Sada i ovdje. Da bi pokazao kako je on Bog sam, čak je i pokojeg mrtvaca vratio s one strane na ovu. Lazara, na primjer.

Isus sebe proziva jedinim Spasiteljem, Istinom, Putom i Životom po kojemu će se spasiti svaki čovjek koji spasenje bude tražio, grijeh otklanjao, a vrlo vjerojatno i neki koji će u nebo po Bogu znanim linijama. Ipak je On Bog, zar ne? Isus se rodio, izabrao je doći preko Marije koja je izuzeta od grijeha kako bi tako bila “pogodna” da beba Isus dođe na jedinstveni način ovome svijetu i čovjeku. Taj Isus je jednostavno trebao ljude koji će nastaviti širiti Radosnu vijest po čitavom svijetu.

Mislim, mogao je Isus možda ljudima pokazati neki ogromni disk od tere i reći ekipi da je tu pohranio sve Evanđelje. Mogao je Isus poručiti da se prenosi “s koljena na koljeno” ta Istina dok jednog dana ne bude brzina neta barem 20/20 i tada će se čovječanstvo upoznati s puninom sve Objave. Mogao je. No, nije. A nije jer On, Spasitelj, zna što radi. A Isus je znao da svako vrijeme nosi svoje, tu nema govora. I da mora organizirati apostole u strukturiranu zajednicu – Crkvu. Kako ljudi čine Crkvu, ta Crkva je i sveta, ali i grešna. To nije tajna. Kao i svaka zajednica koju čine ljudi, kao i svaki čovjek – neodvojivo smo vezani uz naše grijehe da bismo baš kroz njih uviđali koliko je Isus realan, koliko je moćan, Bog. Jedan od onih u koje je baš vjerovao ga je prodao za šaku srebrenjaka. Tako je sintagma izdaje “Judine škude” postala sinonim za sve prevare ovoga svijeta, kada izdajemo nešto što se izdati ne smije. Pa opet, Isus je sve to znao i – trpio je. Nosio je skromno i ponizno teret ovoga svijeta, grijehe naše, prvenstveno da bi nam ukazao snagu ljubavi iznad grijeha, zla i naših uskogrudnosti. A On nas toliko voli. Uostalom, kako bismo znali da je svjetlo svjetlo ako nikada nismo vidjeli mrak?

Samo povremeno i Isus je znao izgubiti živce. Barem, koliko je meni poznato. Znate ono, uzeo bič pa razbucao stolove trgovcima u hramu. Isus baš nije volio farizeje. Puno je toga govorio za njih tada, a puno toga vrijedi i za ove naše današnje farizeje. Misli Knjige Otkrivenja gdje stoji Božja riječ da je Isusu muka od mlakosti i nas kao da danas pita kome se mi to utječemo. Zašto nas je tako strah nositi teret? I taj naš Isus je uvijek, baš uvijek – vjerovao u nas ljude. Mi ga ostavljali, On je ostajao. Mi ga izdali, On je bio vjeran. Mi se plašili, On je pokazivao hrabrost. Mogli bismo i mi tako. Da želimo u svom životu malo više Isusa, a malo manje svega drugoga.

Talasanje je potrebno vodi

Iz stvorene prirode možemo puno naučiti. Najviše života u rijekama ima tamo gdje su struje jake, gdje se sve kreće, a opet gdje ima otpora. Dok stojiš ne krećeš se, tako je i sa stvaranjem. Ako stojiš, spavaš – ništa se ne može posebno dogoditi. Slikovito govoreći: voda koja ne teče dovodi se u opasnost da postane baruština. A baruštine nisu baš lijepe. Osim ako niste neka žaba. Tako i Isusovi učenici, od samog početka, pojednostavljeno govoreći, trebaju težiti više svidjeti se Bogu negoli ikome drugome.

Zanimljivo je kako svi mi vjernici, ja, želimo spasenje. Ali, po nekom svom ključu. Zna Isus i to. Ali ništa od toga, dragi prijatelji. Božić je milostiv trenutak početka promjene svega. Punina svog rasta, opseg nemjerljiv ljudskim razumom shvatljiv, pobjeda nad konačnošću dolazi preko – kalvarije. A tada, tada se sve mijenja. Sve nekako postaje drugačije, novo. Zatim se događa – Uskrs. Želim vam svima obilje Božjeg blagoslova. Želim da uvijek počinjemo od sebe. Ti rasti, ti budi pošten, ti budi pravedan, ti budi hrabar, ti opraštaj. To je jedini put istinske promjene. Koju nam može donijeti mali Isus. U našim životima, obiteljima. U našoj zemlji i u našoj Crkvi. Da bismo napokon bili slobodni. Napokon.

Marin Miletić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Objavljeno: 29. prosinca 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi