Dio hrvatske ljevice organski ne podnosi Crkvu, vjernike, ne želi nikako katoličke intelektualce gledati u prvim redovima medija. Dio hrvatske ljevice, na moju veliku žalost, baš izgleda – mrzi. Isus kaže u Bibliji da nam na usta izlazi ono čega nam je srce puno. Ako ovu Isusovu misao prenesemo na hrvatske političare koji si vole tepati da pripadaju ljevici onda ustvari vidite koliko je to sve siromašno i žalosno.

Skandalozan istup hrvatskih ljevičara

Nije jednostavno živjeti djeci velikana. Cijeli život nad njima nadvita je krošnja njihovih očeva ili majki koji su svojim herojstvom trajno utkani u povijest. Imamo divne primjere u kojima i djeca ostvare barem dio te veličine. A imamo i primjere koji su, barem kako se meni čini, kako se ono kaže kod susjeda – “promašili ceo fudbal”. Nije problem kada se netko ne ostvari u dimenziji veličine roditelja. Na koncu, uopće, pitanje je što je veliko, a što je malo, barem po logici Božjoj. Ipak, dopuštam si misliti da postoji teškoća kod onih osoba čija ambicija daleko prelazi vlastite im mogućnosti. Takvi ljudi u pravilu više odmažu nego li pomažu društvu.

Bojan Glavašević, saborski zastupnik SDP-a i miljenik većeg dijela mainstream medija u Hrvatskoj, nedavno je pisao pismo urednicima Večernjeg lista tužakajući istima kolumnista Matu Mijića i Milana Ivkošića. Meni to izgleda kao neka nezrela igra mlađih razreda. Sjećate se onoga, iz osnovne škole, kada vas je netko iz razreda optužio da ste mu ukrali gumicu? Istrošenu, staru, olinjalu – gumicu. Eto, tako vam u svom meritumu izgleda ovo tužakanje Glavaševića, kolumnista Večernjaka, Mijića i Ivkošića, njihovim urednicima. Glavašević ima pravo biti razočaran pisanjem i neslaganjem s pojedinim tekstovima ili pak kolumnama. Glavašević ima pravo reći i kako netko pretjeruje ili ne govori istinu. Glavašević ima pravo – sve. Baš zato što je demokracija. Zašto onda pak piše “tužaljke” urednicima želeći nekom drugome oteti to isto pravo na slobodu pisanja i govora, nije baš jasno.

Saborski zastupnik HDZ-a pisao uredniku Novog lista

Dopustite mi povući jednu paralelu. Možete li zamisliti da se u paralelnom univerzumu dogodio istup saborskog zastupnika centra ili desnice u kojem je pismenim putem zastupnik konzervativne političke opcije pisao uredniku Novog lista Ediju Prodanu? U pismu se neki HDZ-ovac, na primjer, teško žali na pisanje Branka Mijića u Novom listu. Što bi se dogodilo? Dogodilo bi se urlikanje Hrvatskog novinarskog društva, dogodili bi se performansi, dogodili bi se novi marševi, sve bi se nešto izdogađalo, a u zaštitu slobodarske ideje i zaštite slobode pisanja. U hrvatskom medijskom prostoru, u tom zagušenom loncu u kojem većinom kao da postoji samo jednosmjerna ideja. I kada u tom slučaju istaknuti prinčevi ljevice to rade, pritisak na uredništvo, to je dopušteno i to je normalno. O tempora, o mores. Na ješku mržnje uhvatio se i profesor Dejan Jović, doktor političkih znanosti, sveučilišni profesor. Jović je, izgleda, u političkom pogledu još na tragu komunističke omladine u kojoj je bio iznimno aktivan napose kroz pisanje u Poletu. To je legitimno, da se razumijemo, kao što je legitimno da ja napišem da je suludo u 2018. godini zagovarati mrtve ideje mrtvih ideologija prošlosti. Tako su Glavašević i Jović užasnuti pisanjem Milana Ivkošića i Mate Mijića. Da čovjek ne povjeruje. Ovi momci pak nisu nikakve ustaše. Istina, Ivkošić je stara garda, tvrđi predstavnik desnice koji katkada ne bira riječi da zorno prikaže težinu neke situacije. Mate Mijić je, pak, sjajan kolumnist Večernjaka, pravo osvježenje na konzervativnoj sceni. Nema ispada, dosljedan, uravnotežen, argumentiran, mudar. No, neki bojovnici ljevice ne mogu, baš ne mogu, istrpjeti da svjetla medijske pozornice pripadaju ikome, pa makar na pet minuta, osim njima samima. Kojeg li egoizma. I nezrelosti. Nije ovdje uopće bitno je li Mijić dobio koju kunu više savjetujući Ružu Tomašić u svoje slobodno vrijeme. Agresivnoj ljevici smeta svako pojavljivanje intelekta s desnice kojega oni promptno pokušavaju ugušiti. Mislim, figurativno govoreći, dakako. Doslovno su činili, Bogu hvala, prije puno godina.

Licemjerna ljevica

Nevjerojatno licemjerstvo svih heroja dnevnih boravaka, svih zagovornika prava i sloboda na izražavanje. Ovim licemjerima na ljevici netko bi trebao pomoći da prihvate spoznaju – komunizam je napokon pao, živimo u demokratskom društvu u kojem bi svatko trebao imati slobodu pisanja, slobodu govora, slobodu vjeroispovijesti, slobodu kao takvu. No i ovim potezom dio hrvatske ljevice nanovo zorno pokazuje svu svoju nezrelost. Dio hrvatske ljevice bi i danas, u 2018. godini, micao vjeronauk iz škola, iako vjeronauk postoji u 26 od 28 država Europske unije, iako je izborni predmet i iako ga je iz škola u cijeloj Europi tjerao samo nacizam, fašizam i komunizam. Čak i stranke koje imaju negdje oko 1% podrške birača zauzimaju naslovnice naših medija dok zajapurena lica njihovih vođa klikću poput nekih osloboditelja: maknimo vjeronauk iz škola! Unatoč tome što je vjeronauk dio hrvatskog školstva više od 200 godina i što vjeronauk podupire sva napredna ljevica, poput uvaženog dr. Borisa Jokića, čelnika bivšeg tima kurikularne reforme. Jokić je izjavio da je odlika pluralističkog društva da postoji vjeronauk kao izborni predmet u našim školama.

Dio hrvatske ljevice organski ne podnosi Crkvu, vjernike, ne želi nikako katoličke intelektualce gledati u prvim redovima medija. Dio hrvatske ljevice, na moju veliku žalost, baš izgleda – mrzi. Isus kaže u Bibliji da nam na usta izlazi ono čega nam je srce puno. Ako ovu Isusovu misao prenesemo na hrvatske političare koji si vole tepati da pripadaju ljevici, onda ustvari vidite koliko je to sve siromašno i žalosno.

U isto to vrijeme dok bi se u Zagrebu zabranilo pisanje Mijiću i Ivkošiću, u to isto vrijeme u tolerantnoj i naprednoj Rijeci, u mom gradu koji stvarno volim, opet bi ljevica – branila. Mahom izjave političara s ljevice da bi Thompsonu trebalo zabraniti pjevati u Kostreni. Kažu, zbog koketiranja s ustaštvom. Koliko je meni poznato, predsjednik Stipe Mesić ne da je koketirao, nego je veličao ustaše gromoglasno pjevajući ustaške budnice. Kada je pak shvatio da je isplativije, mudrije, promijeniti kapu, predsjednik Mesić je ustašku kapu zamijenio – partizanskom. Njegovo opravdanje, iako jako neozbiljno, posve je zadovoljilo sve borce pa je Mesić u nekom kafkijanskom stilu doživio preokret. Samo što je Kafka spalio 90% svojih djela, a Mesić je, prema nekima, palio australski ček s dolarima koji nikada nisu vidjeli cilj radi kojeg su prikupljani.

Vratimo se još malo Thompsonu. Čovjek se ogradio od ustaštva. Rekao je da on gradi domoljublje na Domovinskom ratu. Pjeva o Bogu, domovini, ljubavi. Sve pjesme su mu legalne, nema na niti jednom albumu ustaške ili fašističke pjesme. Pa opet, neki mediji ga mrze. Možda oni ipak ne mrze Marka Perkovića Thompsona. Smijem li napisati: oni kao da mrze sve ono što Marko Perković Thompson predstavlja. Ta ekipa si dopušta veličati poskočice polugolih djevojaka umjetnih grudi i stražnjica od kojih su se neke okušale i u soft video pornografiji. Riječi njihovih pjesama može sklepati dijete ograničenih intelektualnih sposobnosti, ako mu zadate rok od dvije minute za četiri strofe pjesme. Takva ekipica katolikofoba, bebofoba, crkvofoba i domoljubofoba se ne ustručava nazivati pjesme Marka dinarskim rokerom ismijavajući ustvari to podneblje naše domovine, ljude koji tamo obitavaju i sve što Marko predstavlja. Budimo realni, koliko puta smo vidjeli narkiće bez zuba na nekom koncertu rocka ili pak koliko puta smo vidjeli ekipu razrogačenih očiju kako škrguta polomljenim zubima od bombona? Ne onih kiki, zasigurno. No, to je kul, zar ne? I baš fora. A hunteri ljevice valjda imaju sveti zadatak među tridesetak tisuća posjetitelja Markova koncerta naći petero Hrvata lošijeg imovinskog stanja pa shodno tome i takve kvalitete usne šupljine. Ti licemjeri onda takve ljude stavljaju u prvi plan notorno ih difamirajući. Kao kada se sprda nas navijače da smo maloumni huligani. A ja, na primjer, kao katolički teolog, sjedim s akademskim kiparom i profesorom hrvatskog i književnosti na pivi prije negoli odemo pogledati našu Rijeku na Ruju. Ma dajte, molim vas, dosta više te jednosmjerne demagogije.

Nikada nisam mislio da ću ovo napisati: Zoki, vrati se. Vrati se bez obzira na ono “šaraj, brate, šaraj”, vrati se jer si ti očigledno space shuttle za trenutno vodstvo hrvatske ljevice. A našoj demokraciji je važna jaka i dobra ljevica. Koja će se posebno brinuti za radnika, za siromaha, za ljude u potrebi. Koja će biti dobra protuteža onim drugim političarima i tjerati ih tako da svi – budu bolji. Još kada nam i izborni zakon bude pravedniji – pa gdje će nam biti kraj! Osim što će to, napokon, biti politički kraj za neku pogubljenu ekipu. Gotovo bih napisao: Bogu hvala!

Marin Miletić | Bitno.net