Nisam dostojan.

Tvoje usne moje rekoše ime. Moje ime, kao i čitav moj život, su tako nedostojni Boga. Biti u istoj rečenici s Bogom je već komplicirano. Već se osjećam kao da sam višak. Već osjećam da tu ne pripadam, jer je to mjesto i vrijeme rezervirano za Njegovo veličanstvo. On me stvorio i oblikovao, On me poznaje bolje nego bilo tko. On koji me čitava proniče, On kome ništa nije sakriveno. Možda je malo žestoko reći da ne mogu biti s Bogom u jednoj rečenici. No, idem sada u tom pravcu da mu se trebam skloniti s puta jer mu smeta moja oholost i moja nadutost. On se želi doista pojaviti u meni. No, kao da ne shvaćam da je vrijeme za povlačenje. U tom povlačenju se događa nešto nevjerojatno. On je taj koji me vuče naprijed, daje mi snagu i strpljivost neviđenih razmjera. Ja se povlačim, ali zapravo idem naprijed. Jer moj križ ima odredište.

Nisam dostojan.

Moje ime u tvojim ustima mi ipak želi poručiti da sam poseban. Već to što me stvaraš govori mi da nisam nastao na nekoj tvorničkoj traci. Ne! Načinio si me posebna i iznimna. I s tim treba živjeti. Moj križ je poseban. Moja životna pjesma je posebna. Moje srce  i moji osjećaji su posebni. A ovaj svijet? Ovaj svijet ih želi banalizirati i učiniti običnima. Želi i zaraditi na njima. I jednostavno te želi učiniti većinom. Tvoje osjećaje, tvoje ideje i tvoje srce svesti na nečujno. Uvjeriti te da je bitno ono što svi rade i što svi misle, što većina govori, kako se većina oblači i kako većina funkcionira. A tvoj odgovor može glasiti i zvučati jako ofucano, pa na trenutak čak i glupo: ‘Pa svi to rade’ ili ‘Većina mojih prijatelja to radi’.

Nisam dostojan.

Fra Anto Popović napisa jednu jako zanimljivu rečenicu za koju se hvatam ovo dana: ‘Čovjekova sličnost Bogu postaje povijesna stvarnost u osobnim odlukama i stavovima.’ Biti Božji prijatelj i sličiti Bogu povlači za sobom neke odluke i neke životne stavove. Takvi stavovi povlače nužno za sobom burne reakcije okoline koja te htjela učiniti istim ili nižim od sebe. Osjetit ćeš osamljenost. Shvatit ćeš da si neobičan. Poseban. Shvatit ćeš da se ne možeš svima svidjeti i da te neće svi voljeti.

Nisam dostojan.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]

Nisam dostojan ni sličiti na Boga. Toliko sam krhak i prolazan. I tako brzo prolazi ovaj život. Bojim se brzine kojom prolazi. Bojim se toga koliko sam nedostojan svih darova i talenata koje mi je Bog podario, a ja se igram sa svojim vremenom. Nisam dostojan tolike Božje blizine i tolikog Božjeg povjerenja. Neshvatljiva Božja odluka pred kojom stojim nijem. Bog ima plan sa mnom. Urezao me u svoje dlanove. I shvatim da ja nisam ‘SVI’ niti sam ja ‘VEĆINA’. Izdižeš me. Podižeš me. K sebi. A to će značiti da sam napravio u sebi mjesta za Tebe. Moja odluka i moj stav će usmjeriti moj život. Samo molim da to bude uvijek u Tvojoj blizini. Ne dopusti da se ikad odijelim od Tebe.

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.