Nekoliko stvari.

Židovi zatvorili neku svoju radnju na devet dana. Devet dana. Slave Pashu, pa ljudi zatvorili radnju. Koja radi k’o država. Židovi slave. Svečana odijela. Obitelji se druže. Šetaju. Provode vrijeme zajedno. Možda zarade koji čudan ili prezriv pogled. I zarade možda još koji negativan bod u glavama koje još računaju tko u što vjeruje i tko je više ili manje vrijedan prema tome u koje i kakvo božanstvo vjeruje.

Kod mene pozitivne bodove imaju oni koji drže do svoga. Drže do onoga što im je važno. Ne gaze po svome i ne pljuju po svome. Tj. ako pljuju i gaze po svome, onda to više i nije toliko njihovo. Primjera radi – bogopsovka. Tom čovjeku više i nije baš toliko važan Bog i ne doživljava tog Boga više nekim svojim božanstvom, dočim ga psuje, gazi i pljuje. Da je suprotno – možda ne bi bilo ni psovke.

No, vratimo se radu, odnosno neradu. Na dan kad se slavio rad, dosta ljudi nije radilo. A dosta ljudi je radilo za one koji će taj dan odmarati. Pa nastade velik kaos u glavi onoga tko hoće imalo razmišljati. Što zapravo (ne) treba raditi taj dan? Mnogi bi skoro ubili samo da im je naći pošten posao i još da ga pritom nitko ne gnjavi i ne maltretira na poslu. Pregrmjeli bi vjerojatno i taj koji dan da ne treba raditi. Često sam se pitao čemu otvorene benzinske, restorani i kafići na velike kršćanske blagdane. Šef kršćanin. Radnici kršćani. I – važno je ubit’ paru. Kao da sutra ne postoji. Ili, još gore. Kao da je već sutra i samo gledam kako gubim vrijeme. A vrijeme je novac.

Druga stvar je onaj dio vezan za pretjerani angažman. Pretjerani rad. Ako i ima toga Boga, onda mu ja jamačno moram svesrdno pomagati. Tu je malo radikalno shvaćena ona ideja i misao vodilja da Bog nema druge ruke, ni noge ni usta da bi drugima pomogao, osim mojih nogu, mojih ruku i mojih usta. Takva radikalna teologija može završiti naučavanjem da će ta ‘Božja firma’ propasti, ako joj ja ne dadnem ruke. Tko je koga stvorio? Tu je Bog očito ljudska tvorevina, Bog koji će bez moje pomoći propasti, Crkva koja će se bez mojeg svesrdnog angažmana srušiti i božanstvo koje će bez moga agitiranja nestati i ispariti. Bog treba suradnike, sustvaratelje, ali On ne prestaje biti Stvoritelj. On ne prestaje biti svemoćan, Onaj koji može od kamenja napraviti Abrahamove sinove, onaj koji može zaustaviti i utišati oluju na moru, onaj koji ruši Hram i za tri dana ga opet pravi… Bog je taj koji pomaže meni da ne padnem, da se ne srušim. Bog jest Smisao, a ja tražim smisao svemu ovome što radim.

Braća, kojoj je Bog dao milost da rade, neka rade… Rečenica svetog Franje Asiškog koja djeluje malo naivno i preočito. Ali u njoj stoji bit odnosa prema radu. Rad je milost. Božje davanje. Od Boga dolazi sve, a ne dolazi Bog nakon svega. U tom je razlika između vjernika i religiozna čovjeka. Za ateista Boga nema nikako. Religiozan čovjek sve napravi, pa se onda sjeti i Boga. Vjernik polazi od toga da je i ono što je tek zamislio (pa i ta sama misao) Božje davanje. Od toga dolazi i odmor. Zahvala za mogućnost što mogu raditi. Otuda i dolazi frustracija. Zbog nemogućnosti za raditi.

Židovska zatvorena radnja. Ne piše na njoj da je židovska. Ali to svi kuže. Imaju ljudi neki svoj identitet, neke svoje oznake, neku subotu u tjednu koja se piše velikim slovom – Šabat. Neke svoje običaje kojih se drže. Neku zajednicu koja im je bitna. Neki jezik koji im je bitan. Neke blagdane koji nisu nešto što se jedva čeka kad će proći. Neke vanjske znakove koji proizlaze iz duge povijesti, duge borbe i hrvanja i s Bogom i s ljudima, ali i onoga nečeg unutarnjeg.

Gospodine, daj mi tu milost učiti od drugih. Učiti se cijeniti Tvoje darove, jer su nezaslužena milost. Daj onima koji ne rade tu milost da privrijede sebi kruh svagdašnji. Daj poslodavcima tu milost da shvate da su im radnici darovani kao i njihova tvrtka. Daj im milost da shvate da smo kratko tu na zemlji i da ćemo Tebi svi polagati račun. I za rad i za nerad. I za poslovođe i za radnike. I za rasipanje i za krađu. I za plaću i za doprinose. I za marljivost i za lijenost. Gospodine, stavljam sve u Tvoje ruke, jer kad stavljam sve u svoje ruke, one se počnu tresti i onda počnem gubiti kontrolu. A to nije ono što želim. Ako je sve u Tvojoj ruci, onda je moja pretjerana briga nešto što ne može mome životu dodati ni lakat. A ti kažeš i pitaš “Što čovjeku vrijedi ako sav svijet stekne, a život svoj izgubi ili životu svojem naudi?”

fra Željko Barbarić | Bitno.net