Čovjek često očekuje nešto nevjerojatno. Primjerice, čini uvijek jedne te iste stvari, a očekuje drukčiji rezultat.

Dobro, možemo mi to nazvati upornost. Strpljivost. Ustrajnost. S druge strane, počesto je uputnije potražiti drugi način rada, drugi način života, drugačiji način funkcioniranja. No, opet se vraćam na onu ‘prvu’ stranu. Čovjek počesto čačka svoje rane očekujući da će prestati boljeti ako ih i dalje bude čačkao. Pa se vraćao na njih. Pa ih dirao. Pa ih provjeravao, izlagao prašini i vanjskim elementima i faktorima… A ranu, dakako, treba tretirati. Ranu treba i dodirnuti i zaliječiti. Ali ne se onda opet vraćati čak i na ožiljak koji je jedva vidljiv i onda opet prolaziti čitavu priču vezanu za bol, vezanu za onaj nemir koji je rana prouzrokovala. Važno je ranu pustiti da zaliječi, da zaraste. I onda se čovjek više u svom svakodnevnom funkcioniranju, življenju ili preživljavanju (ovisi tko što više voli) uopće više ne sjeti i ne primijeti taj ožiljak. A taj ožiljak ga je jednoć bolio. Stvarno bolio. No, danas je samo ožiljak. Uspomena. Škola. Poučak.

Svake godine se održavaju silne komemoracije i prisjećanja koja, čini mi se, više prouzroče boli, razdora, vraćanja na staro, nego li prouzroče ono što im je osnovni cilj. Reći pokoj vječni (ili slava im) i podsjetiti na osnovni zadatak čovječanstva – ljubiti jedni druge. Da se mržnja ne ponovi. A onda upravo kontraefekt. Buđenje mržnje. Opet je potrebno podsjetiti koga treba mrziti. Od koga treba okretati glavu. Tko je dobro naklonio glavu i koji je način najispravniji za moliti, za misliti, za biti…

Potrebno je pustiti. Pustiti… Baš kao ove tri točke na kraju nekih mojih rečenica, pustiti neke stvari da oteku, da odu, ostaviti ih tamo gdje jesu. Jer ne pomažu. Jer nisu danas od neke koristi. Samo mi donose nemir, štetu, možda i kojekakvu bolest. Pustiti onako kao što pustim vodu. Pustiti onako kao što pustim pješaka preko pješačkog prijelaza. Pustiti onako kao što puštam suzu. Oni svi odoše, a ja se okrećem novom trenutku, novoj stranici života koja mora biti ispunjena nečim sadašnjim, a ne beskonačno mnogo s onim što je prošlo, čega više nema i čega više ne može ni biti.

Sadašnjost je onaj trenutak koji ja mogu graditi, izgrađivati i oblikovati. Prošlost može biti škola u kojoj sam naučio oblikovati sadašnji trenutak. Čini to! Nemoj se stalno vraćati na ono što je bilo. Ni lijepo ni ružno. Okreni se onima koje voliš i oblikuj tu ljubav. Oblikuj je najbolje kako znaš. Ne mora to biti nešto perfektno ni nešto što će biti na naslovnicama. Ne mora ta ljubav biti neka za koju će čuti čitav svijet. Ali ta ljubav ne smije biti negdje tamo u prošlosti – jesi li ljubio, jesi li volio… Ona mora biti u prezentu. Zapravo, ništa ono ne mora. Ali to je izazov. Izazov sadašnjosti koja je jako kratka, koja je već prošla i ne mogu je vratiti. Mogu ispaštati u budućnosti zbog moje sadašnjosti. Oblikuj svoju sadašnjost ne tako što ćeš stalno lizati svoje rane, ne tako što ćeš stalno tražiti rane i na drugima i na sebi i uživati u razastiranju tuge i jada, čemera i bola, nego tako što ćeš donositi svjetlo i radost, mir i nježnost.

Ne znam što me očekuje sutra. A sutra je tako daleko. Moj život je mogao završiti i danas dopodne. I popodne. Koliko sam danas oblikovao svoju ljubav? Jesam li je ikom pokazao? Možda moja ljubav nije savršena i ne zna pronaći najbolji način biti ljubav, ali to nije razlog za prestati se truditi oblikovati. Pralik i oblik prave ljubavi mi je pokazao Isus. Od tog iskustva pokušavam živjeti. Učiti. Dati se poučiti. Njemu predajem one rane koje zacjeljuju i one koje su još otvorene. Njemu predajem i ožiljke koji me podsjećaju na prijašnje boli. Njemu predajem moj sadašnji trenutak, neka ga učini svojim trenutkom, neka ga oblikuje po sebi, po svojim blaženstvima, po svojem Srcu, po svojim presvetim Ranama.

fra Željko Barbarić | Bitno.net