Pisanje je često bilo, često jest, a vjerojatno će tako biti i u budućnosti – moja terapija. Moj način kako izbaciti iz sebe ono nešto, a da se to nešto ne ‘usirćeti’ u meni. Moj način kako se riješiti nečega što me opterećuje ili nečega što me usrećuje. Ciljevi moga pisanja? Da nekoga obratim? Ne znam baš… Da se nekome svidim ili da me netko zavoli? Velika većina vas koji ovo čitate niti me poznajete, niti ste me kad vidjeli… Da oblikujem vaše mišljenje? I to mi baš ne pada na pamet… Pa zašto onda pišem? Ta moja terapija je nekakvim čudnim putovima našla način za doći do čitatelja. Već je više od pet godina prošlo od mog prvog teksta na Bitno.net-u. Ponekad se i sam čudim kako još uvijek moji ‘terapijski tekstovi’ završavaju na ovom portalu i kako ih još uvijek urednici prihvaćaju i objavljuju. Uvjeren sam da je ono što pišem (ili barem način na koji pišem) jedan od talenata koje mi je Bog dao. Ono što On misli napraviti preko tog pisanja ili onog napisanoga, to je na Njemu i na onome koji ovo čita. Može biti i ništa od toga. A može biti i svašta.

Zašto pričam o terapiji? Večeras je jedna od onih večeri kad imam potrebu pisati prije spavanja. Prošao je jedan jako naporan dan. Reklo bi se u Americi: ‘rough day.’ Jedan od onih dana na koje nisam bio spreman. Možda nisam dovoljno molio. Možda se netko nije sjetio izmoliti nešto za mene danas. Često zaboravim da sam ovisnik o molitvama drugih ljudi. U mojim ‘terapijskim’ tekstovima mi nipošto nije motiv izazvati sažaljenje ljudi prema svećenicima ili fratrima (skupine ljudi koje sam ja predstavnik). Ali, zaboravim da sam ovisnik i o molitvama drugih ljudi i o ljubavi drugih ljudi. Bez toga ne bih bio to što jesam, niti bih bio tu gdje jesam. Današnji dan je samo jedan od onih dana kad se Božja prisutnost učini bližom i daljom u istom trenutku. Kao onaj biblijski Mojsije koji je trebao dva pomoćnika koji su mu držali ruke dok je on blagoslivljao narod. Kao onaj Jakov koji se hrvao s Bogom čitavu noć i na rubu iznemoglosti moli svog suparnika da ne odlazi prije negoli ga blagoslovi.

Pišem i baš mi se čini da je ovo večeras terapijsko pisanje. Nekome je to terapijsko jahanje. Nekome terapijsko crtanje. Kod mene je to pisanje. Kao fratar i svećenik svjestan sam moje ‘ludosti’ kad sam se upustio uopće u ovakvo nešto. Biti fratar i svećenik bez neke velike škole koja me je obučila biti to što jesam (dušobrižnik, uh). Ono što zaboravim je to da škola ne prestaje, ona životna škola koja traje i traje. Danas je bio jedan od onih dana kad dođeš nespreman u školu, a ono ispitivanje, a ono kontrolni. Ni sam nisi siguran je li to najavljeni kontrolni ili iznenadni. (Meni se učinilo da je danas bio iznenadni i nenajavljeni kontrolni ispit.) Nije ustvari ni važno, jer se ispit upravo događa. To su jedni od onih trenutaka za koje osjećaš i znaš da si se za njih rodio, da si zbog takvih trenutaka postao svećenik, da si se zato zaredio, da si zato tu gdje jesi, da se ništa ne događa slučajno, da je to – to.

Priznajem, terapijski priznajem, da se nekada umislim da je moje spašavati, moje obraćati, moje liječiti i povijati rane. Sve više razumijem (iako je to još uvijek premalo) da je Bog taj koji spašava, obraća, liječi i povija rane. Priznajem, terapijski priznajem, koliko je teško slušati drugoga čovjeka, a znati da tom čovjeku mogu pomoći samo tako što ga slušam. A i to znanje je tako krhko. Ponekad nisam siguran ni da to slušanje pomaže. Priznajem, terapijski priznajem, da nisam ni sam nekad uvjeren da to slušanje vodi ikakvoj realnoj promjeni, ali ipak nastavljam slušati. A kad štogod progovorim, u strahu je to da ne učinim više štete nego dobra…

Oremus pro invicem. Molimo jedni za druge. Na kraju ovoga dana jedino što mi preostaje je moliti za te ljude, za meni povjerenog čovjeka. Svećenik je dušobrižnik, onaj koji se brine za nečije duše. Koliko god ponekad zvuči ono kad kažem ljudima da ću moliti za njih, ipak se potrudim da to ne napravim jeftino. Priznajem, terapijski priznajem, da u startu ne molim Boga da promijeni stanje stvari. Samo mu šapnem o kome je riječ i predam Njemu nek’ dalje radi kako zna. Ako On ne zna, jadan li je ako mu ja trebam objašnjavati mojim molitvama što Mu je činiti…

fra Željko Barbarić | Bitno.net