FRA ŽELJKO BARBARIĆ

Nikad nemoj ostati isti!

Toliki naši stari su mi tako moćni i fascinantni. Posebno žene, majke, bake. Ostajale su bez očeva i bez muževa, bez djece, bez unučadi. I divim se njihovoj uopće trijeznoj glavi. Divim se njihovoj otpornosti na PTSP. Divim se njihovom zdravom razumu, kojem se mi mlađi često podsmjehujemo i govorimo kako je zastario. No, one su prihvatile izazove koje im je život stavljao pred oči. I nisu ostale iste dvadeset ili pedeset godina.

Foto: xflickrx/Flickr.com, nikad nemoj ostati isti

Foto: xflickrx/Flickr.com

U banci slušam nekakav sastanak. Menadžer stoji i govori, ekipa sluša. Valjda nekakva rekapitulacija prošlog sastanka, pa malo ponavljaju. On im reče nešto o tome kako treba uvijek napredovati, uvijek se usavršavati bez obzira koji posao radili u banci. Bez obzira na kojem mjestu radili ili kakav bio njihov posao. Uvijek treba težiti poboljšavanju, usavršavanju, jer u protivnom čovjek postaje nezadovoljan, čovjek pada.

Ponekad se čuje za neke osobe kako su već iste dvadeset ili trideset ili pedeset godina. Ne znam je li to kompliment ili alarmantno upozorenje. Isti već godinama, ništa se ne mijenja, ne možeš primijetiti nikakvu promjenu u nečijem poslu, ponašanju, životu. Je li to kompliment ili upozorenje? Ako se čovjek rano zadovolji, u što protječe ostatak života? Ako više nemaš snova, kako ti izgleda ono danas? Za što se spremaš i što želiš u životu? Baš čudno zvuči ono kad se čuju kojekakve zvijezde ili bogataši da su sve postigli u životu. Novi izazov? Novi dan? Nova prilika? Zar u takvom životu ne postoje izazovi koje treba prihvatiti, ograde koje treba preskočiti, tečajevi koje treba završiti, ljudi koje treba upoznati, mjesta koje treba vidjeti, knjige koje treba pročitati, žena, majka, prijatelj kojeg bi trebalo još barem jedanput vidjeti, zagrliti, poljubiti…

Uvijek htjeti više od sebe. Uvijek davati više od sebe. Bilo koji posao, bilo koje mjesto na ovom svijetu, bilo koje okruženje na svijetu nisu toliko strašni, tragični, tužni, beznadni dok sam ja u njima. Uvijek sebi moram dati priliku. Priliku za nešto novo. Priliku za otrgnuti se od učmalosti, u zadovoljstvu s onim dobro je meni i ovako ili u zadovoljstvu s onim samo nek’ me nitko ništa ne pita. Svaki posao koji radim mogu još malo unaprijediti, mogu ga malo bolje raditi, mogu naći načine za biti malo bolji nego jučer.

Tekst nastavlja ispod oglasa

U ekonomiji krivulja ne može uvijek ići gore. Ne može ići do unedogled gore. Mora nekad pasti. I to je život. Koliko god proizvodnja, zarada, profit, bruto ili neto išli gore, nije to krivulja bez kraja. Od menadžera se uvijek zahtjeva profit i još veća zarada nego prošle godine. Kad to ne uspiju, često im slijedi otkaz. No, ni otkaz, ni ta krivulja koja ide dolje, nisu toliko jaki da slome čovjekov mentalitet. Mentalitet koji kaže: Nema predaje! Taj mentalitet je doveo do nevjerojatnih činjenica kojima svjedočimo svaki dan. Netko nije odustao pa mi danas imamo struju, zrakoplove, bežični internet. Netko nije odustao.

Toliki naši stari su mi tako moćni i fascinantni. Posebno žene, majke, bake. Ostajale su bez očeva i bez muževa, bez djece, bez unučadi. I divim se njihovoj uopće trijeznoj glavi. Divim se njihovoj otpornosti na PTSP. Divim se njihovom zdravom razumu, kojem se mi mlađi često podsmjehujemo i govorimo kako je zastario. No, one su prihvatile izazove koje im je život stavljao pred oči. I nisu ostale iste dvadeset ili pedeset godina. Svaki dan je bio novi izazov koji je trebalo ne toliko prihvatiti, jer je dolazio sam od sebe, nego preživjeti. Zar je bilo drugog izbora? Bilo je tu još dječice koju je trebalo prehraniti (jer tko će drugi). Bilo je tu još dječice za koju se trebalo Bogu moliti (jer tko će drugi). Bilo je tu još nevolja koje je trebalo preživjeti (jer tko će drugi).

Njihove bore na licima pričaju o njihovim padovima i njihovom ustajanju, njihovoj ustrajnosti i usavršavanju, onim iskušenjima koje su imale kao zlato u vatri. Njihova lica odišu nekom nestvarnom i skoro vanzemaljskom ljepotom. Njihov trud je ucrtan u njihovim očima, njihova žrtva svijetli negdje iz tih očnih duplji. Njihov sjetni pogled je spomenik onima kojih nema, a to je nešto što je izgleda, nasljedno… Nekako se generacijama prenosi taj pogled, taj sjaj u očima, tako da počesto možeš prepoznati očeve, sinove, majke, kćeri, bake, unuke samo po pogledu…

U svjetlu povijesti spasenja uvijek se vidi korak naprijed koji Bog čini prema čovjeku. Čitajući Bibliju vidjet ćemo razvoj Objave koja je doživjela svoj vrhunac u osobi Sina Božjega, Isusa Krista. Čitajući Evanđelja, vidimo uvijek Kristov korak bliže čovjeku. Kako god okreneš i kako god pogledaš. On čini taj korak više i poziva čovjeka uvijek na korak više. Zakej je možda najočitiji primjer. Vraća ono što je nepošteno uzeo, dijeli siromasima, radi zaokret u životu. Ali tu su i apostoli, tu je Pavao, tu je onaj rimski stotnik… Svi oni čine korak više. Sjetimo se i one žene što se probijala kroz mnoštvo, samo da se dotakne Isusovih haljina. Motivacija je čudesna stvar. Razlog zbog kojeg nešto činimo. Ono nešto što me pokreće. Ono nešto što mi ne dopušta ostati isti prije i poslije. Ono nešto (u vjerskom smislu – onaj Netko) što me potiče, ohrabruje na korak naprijed, na ostvarivanje snova, za pretakanje mašte na platno, papir, zemlju…

Pratimo i te ljude koji su učinili korak više nakon susreta s Isusom. Svi oni, zapravo, odlaze radosniji. Nisu bezlični više, brojka usred nekog mnoštva, još samo jedna od bezbroj smrknutih lica bez jasnih obilježja živog bića, još jedna od onih vrsta koja samo čeka da prođe radno vrijeme, da prođe danas, da prođe vikend, svatovi, odmor, da prođe život. Postaju oni koji žive svoj život. I to drugačije.

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 20. lipnja 2016.

Možda vam se svidi