NOVA KOLUMNA FRA ŽELJKA BARBARIĆA

Katoličko podzemlje

Klanjanje i pjesma su završili. Crkva se skoro ispraznila. Nas nekoliko još sjedi i sluša ispovijedi. Vidim kako par svećenika na kraju prilazi drugim svećenicima kako bi se i oni ispovjedili. Izgubljeni sinovi se vraćaju svome milosrdnom Ocu

Sedam je sati navečer. Prva subota u mjesecu. Crkva na Upper East Side na Manhattanu se polako, ali sigurno ispunjava. Ima tu već nekoliko stotina ljudi.

Svake prve subote u mjesecu kroz akademsku godinu u crkvi Gospe od dobroga savjeta okupljaju se stotine mladih vjernika koji u vrlo jednostavnom, a opet tako intenzivnom programu dolaze napuniti svoje baterije i pronaći snagu za živjeti svoju vjeru u vremenu i okruženju koji su u najmanju i najblažu ruku rečeno – izazovni. Izazovan i znakovit je naziv ovih molitvenih okupljanja – Catholic Underground – katoličko podzemlje.

Mjesta gdje mi svećenici ispovijedamo su iza oltara. Program je, kako rekoh, jednostavan. Izložen je Presveti Sakrament. Moli se Večernja iz Časoslova. Pjevaju se pjesme. Kratki nagovori. Ispovijeda se. Dugi redovi za ispovijed nisu baš nešto što viđam prečesto u New Yorku. Ovdje pokušam doći i uvjeriti se iznova da postoje oaze i da postoje ljudi koji intenzivno žive svoju vjeru unatoč svim izazovima i preprekama koje su pred njima. Pred nama…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Povremeno bacam pogled na Presveti Sakrament prema kojem sam okrenut licem dok slušam ispovijedi izgubljenih sinova i kćeri. Onda vratim pogled na lice osobe koja sjedi do mene. Pokušavam i u tom licu prepoznati istog Onoga kojeg prepoznajem u hostiji. Lice patnika. Lice osobe koja trpi i koja se muči u svojim životnim poteškoćama i problemima, nedoumicama i dilemama.

Ispovijedi su posebno blago koje se čuva u još posebnijim posudama na posebnom mjestu u srcu. Imam tu milost da kao svećenik svjedočim tim intimnim trenucima dok čovjek izlaže svoje slabosti u dubokoj poniznosti. Da se razumijemo, duboka poniznost se ne odnosi samo na onoga koji govori o svojim slabostima i grijesima. Duboku poniznost vježbam i ja koji sam tu dok svjedočim ponovnom susretu izgubljenog sina i izgubljene kćeri s njihovim milosrdnim Ocem.

Iznova bacam pogled prema Presvetom Sakramentu. I zahvaljujem na ponovnoj prilici biti tako blizu moru Božjeg milosrđa. Dok se penitenti izmjenjuju i dok čekam na iduću ispovijed, bacam opet pogled prema oltaru gdje između 6 svijeća na povišenom stalku stoji pokaznica u čijem se središtu nalazi hostija – Tijelo Kristovo. Zraka svjetlosti s kora dolazi sve do pokaznice. Probija se kroz mrak i, kao nekoć na Kalvariji, Gospodin je izložen tu pred svima – da ga vide oni koji prolaze. Doduše, ovaj put je svrha drukčija. Na Kalvariji je taj strašni prizor imao prestrašiti i upozoriti sve one koji su prolazili kakva ih sudbina čeka ako se budu ponašali kao oni koji su završili na križu. Ovaj put – Gospodin je izložen tu pred svima za klanjanje i molitvu. Divljenje i slavljenje. Tihi susret koji ima promijeniti čovjeka do srži. Pokazati mu drukčiji put. Osokoliti ga na strastvenije življenje svoje vjere. Ohrabriti ga na putu gdje se često prestraši, zbuni i izgubi…

Bacam opet pogled prema Presvetom. Prošla su već skoro dva sata, a u redu ima još ljudi koji čekaju na ispovijed. Na raspolaganju je, čini mi se, desetak svećenika za ispovijed. Na kraju napornog dana, ja sam se došao ovdje – osvježiti i odmoriti. Čak i napojiti na vjeri ovih nepoznatih ljudi s kojima me veže vjera u istoga Boga. Mnogi se zbune i ne znaju ni izmoliti formulu kajanja. Ispovijedam na engleskom i nisam se nikad ni potrudio naučiti ‘službenu’ formulu kajanja na engleskom jeziku. Izgledala mi je prekomplicirano na papiru, pa sam se odlučio za jednostavniju verziju: Lord Jesus Christ, Son of the living God, have mercy on me, a sinner. Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku.

Klanjanje i pjesma su završili. Crkva se skoro ispraznila. Nas nekoliko još sjedi i sluša ispovijedi. Vidim kako par svećenika na kraju prilazi drugim svećenicima kako bi se i oni ispovjedili. Izgubljeni sinovi se vraćaju svome milosrdnom Ocu nakon što su saslušali tolike druge izgubljene kćeri i sinove. Očitovanje duboke poniznosti. Toliko puta sam se i sam zastidio slušajući ispovijedi drugih ljudi i drugih svećenika. Zastidio se od dubine njihove vjere, od veličine njihove ljubavi i snage njihovog kajanja…

Na kraju napornog i dugog dana sve što i ja imam izmoliti je: Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku…

Fra Željko Barbarić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. ožujka 2019.

Možda vam se svidi