FRA ŽELJKO BARBARIĆ

Kako postići unutarnji mir?

Kroz proteklu godinu radio sam s dosta pacijenata koji su se borili s anksioznim poremećajima. Daleko su bili od toga da su na miru sami sa sobom, a u drugima su često vidjeli opasnost ili izvor neugode. Bili bi to lijepi trenuci kad bismo shvatili da u međusobnim susretima nismo bili prijetnja jedni drugima i da smo imali zajednički cilj: pronaći malo mira koji bi dao oduška njihovoj stalnoj unutarnjoj borbi.

Nije li slično sa svim lijepim i dobrim iskustvima kojih više nemamo? Javi se taj osjećaj sjete na nešto što je bilo dobro i lijepo, a sad toga više nema. Što kaže ona stara izreka: ‘Najgore je imati pa nemati’. Nije li tako i s onim osjećajem unutarnjeg mira? Ako ste ikad imali taj osjećaj mirnoće i spokoja, nekakvog mira sa samim sobom i s okolinom, pa ga negdje po putu izgubili, onda znate o čemu govorim.

Kroz proteklu godinu radio sam s dosta pacijenata koji su se borili s anksioznim poremećajima. Oni su bili u takvom stanju da su se skoro čitavo vrijeme osjećali nemirno. Bili bi preoprezni. Živjeli bi u konstantnom strahu da će se nešto loše dogoditi. Stalno su bili pod nekakvim pritiskom. Daleko su bili od toga da su na miru sami sa sobom, a u drugima su često vidjeli opasnost ili izvor neugode. Bili bi to lijepi trenuci kad bismo shvatili da u međusobnim susretima nismo bili prijetnja jedni drugima i da smo imali zajednički cilj: pronaći malo mira koji bi dao oduška njihovoj stalnoj unutarnjoj borbi.

Taj unutarnji mir se činio tako dalekim ciljem i snom za velik broj tih pacijenata. Nešto što je izgledalo da je svjetlosnim godinama daleko. U ovim ljetnim mjesecima, kad puno ljudi ide na godišnje odmore, čini mi se dobro razmišljati u tom pravcu. Kako ja pronalazim svoj mir? Cijenim li više svoj mir u onim trenucima kad ga izgubim? Što ako se ne mogu vratiti opet na ono isto mjesto ili istu razinu mira koju sam nekad imao?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stara izreka kaže da ne možemo dvaput ući u istu rijeku. Vrijeme prolazi i čovjek se nužno mijenja. Ne možemo dvaput proživjeti istu sekundu niti se možemo vraćati kroz vrijeme kako bismo ponovno bili ‘oni stari’. Život nas uči da je promjena nešto na što ne možemo utjecati i da nam valja stalno učiti. Mislim da je mir nešto o čemu moram još puno učiti. Posebno učiti o tome gdje je izvor tog mira jer i on mora odnekud doći.

Za čovjeka koji vjeruje u Boga, neko Biće koje ga nadilazi i koje je neizmjerno u svakom pogledu u odnosu na čovjeka samoga, taj mir dolazi iz odnosa s Bogom. Ta soba u koju se zatvaramo kad molimo (kako nas sam Gospodin potiče) ne mora nužno biti fizička soba u koju se zaključavamo, nego jedan prostor i jedno vrijeme duha u kojem se susrećem s Bogom.

Da bi čovjek doživio i iskusio mir iz susreta s Bogom, mislim da nisu dovoljne samo formule koje smo možda naučili na vjeronauku ili smo ih čuli iz tuđih usta. Da bi čovjek doživio i iskusio mir iz susreta s Bogom, važno je zaista – susresti se s Bogom. Imati iskustvo Mojsija pred gorućim grmom. Imati iskustvo Ilije pred laganim povjetarcem. Imati iskustvo apostola koji su ribarili i u jednom trenutku se susreli pogledima i rekli jedan drugome: ‘Gospodin je’. Imati iskustvo Marije Magdalene koja zatiče Uskrsloga na Uskrsno jutro. Imati iskustvo Savla na putu u Damask.

Sve su to nekakvi događaji koji istinski i duboko prodiru u čovjeka i daju tom čovjeku drukčiji pogled na samoga sebe i na sve oko sebe. Takvi događaji donose mir čovjeku koji je u nemiru i sa sobom i sa svojom okolinom. Čak i kad ta okolina nije po njegovoj mjeri. Čak i kad nije sve po planu i rasporedu. Čak i kad ne ide sve onako kako bi ‘trebalo’ ići. Čak i onda kad izgleda kao da se sve urotilo protiv moga mira.

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Objavljeno: 8. srpnja 2019.
  • Oznake:

Možda vam se svidi