Stop. Prije nekih godinu i nešto dana policija me zaustavila malo dalje od mjesta gdje živim. Nešto sam se valjda zamislio i nisam dobro gledao, tako da nisam ni znao zbog čega su me zaustavili. Išao sam na bdjenje večer prije pokopa, pa sam bio u mislima već tamo s ljudima koje sam trebao susresti. Policajac mi je ljubazno objasnio da sam proletio kroz dva znaka ‘Stop’. Iako sam prolazio tuda i prije, ovaj put su mi jednostavno promakli. Oprostio mi je kaznu taj put.

Čini mi se da bi netko trebao uvesti kaznu (ili barem nekakvu vrstu policije) koja bi nas zaustavljala i upozoravala kad se ne zaustavimo u životu i kad život ide prebrzo. Mislim da nam tijelo ponekad i šalje signale da bismo trebali usporiti. Ali ipak češće kao da ne čujemo ili ne primjećujemo te signale. Mislim da je potrebno zaustaviti se s vremena na vrijeme. Uzeti vremena za sebe. Potražiti način kako se opustiti i kako se odmoriti. Pronaći način kako disati. Pronaći način kako uživati. Ali prije ikakve potrage i uzimanja vremena, jednostavno odlučiti zaustaviti se. Prije negoli bude kasno. Taj znak ‘Stop’ stoji tamo s razlogom.

Pogledaj. Kad se zaustavimo tamo gdje stoji znak ‘Stop’, obično pogledamo lijevo i desno i provjerimo je li sigurno krenuti dalje. To nam djeluje prirodno. Kad smo bili djeca, učili su nas da ne prelazimo cestu bez gledanja. I kad bismo gledali, ponekad bi vikali za nama samo da budu sigurni da upamtimo to gledanje lijevo-desno i da se znamo čuvati. Koliko samo puta zbog brzine proletimo bez gledanja i igramo na kartu sreće da će sve biti dobro i u redu. I stvarno valjda ima te sreće i toga reda pa prođemo kroz mnoge životne situacije živi i zdravi. A moglo je biti drukčije.

Osvrni se malo oko sebe. Primijeti svoje tijelo i svoj duh. Primijeti kako su zadihani i kako su užurbani. Primijeti kako je tvoje tijelo izmoreno i opterećeno. Pogledaj svoj duh kako vapi za duhovnim sadržajima, za duhovnom hranom. Pogledaj oko sebe ljude koji te okružuju. Ne pretvaraj se da je to sve ‘normalno’, nego pokušaj ih doživjeti, slušati, vidjeti. Primijeti s kime si okružen i kakvi su to ljudi koji te okružuju. Primijeti i prirodu koja te okružuje. Nemoj samo gledati – nego pokušaj i vidjeti ljepotu koja je oko tebe, ono dobro koje je oko tebe i onoga Dobroga koji je to sve stvorio i predao tebi…

Kreni. Treći korak u ovoj maloj vježbi je pokrenuti se. Nakon što se čovjek zaustavi, pogleda u sebe i oko sebe, spreman je opet za nekakvu akciju. Čovjek bi očekivao da se nešto i nauči iz tih trenutaka zaustavljenosti i razgledavanja unutrašnjosti i okoline. Ali, eto, često opet nastavimo po starom. Iako smo si uzeli vremena, iako smo se zaustavili i uzeli koji dan odmora, duhovne obnove, duhovnih vježbi, nastavljamo dalje nepromijenjenim ritmom i pravcem. Iako smo imali prilike razgledati i vidjeti što se to događa u unutrašnjosti našeg bića i što se događa oko nas, nekako nam lakše opet udariti po istom.

Teži put je put promjene. Dopusti sebi promjenu. Ivo Andrić reče da je promjena ljekovita. Možda čak i ona mala promjena, mikroskopski mala promjena, može uljepšati tvoj ili nečiji tuđi život. Neki ljudi će te promjene nazivati kreativnost. Netko opet reče da je to obraćenje. Neki će reći da je to cvjetanje duha. Neki će opet reći da je to rast. Netko će reći da je to sazrijevanje, odrastanje, starenje, iskustvo…

Kako god vi to zvali, sretno vam bilo na vašem putovanju prema Vječnosti.

fra Željko Barbarić | Bitno.net