NOVA KOLUMNA FRA ŽELJKA BARBARIĆA

Tko sam ja – Bog, kao Bog ili sličan Bogu?

Postoji jedna zamka u koju, čini mi se, upada puno ljudi. Imaju potrebu biti savršeni i bezgrešni pred drugim ljudima. Peglati do besvijesti i najmanje detalje samo kako bi sačuvali svoju sliku u javnosti i među ljudima koji drže do njihove slike.

fra željko barbarić tko sam ja

Foto: www.uhdwallpapers.com

U moru životnih pitanja postoji i ono jedno koje stavljamo u sami vrh po važnosti. Tko sam ja? U Delfima je davno zapisan motiv dolaska u to proročište. Upoznaj samoga sebe. Tko sam to ja? Jedno pitanje, ali jako puno odgovora i jako puno mogućnosti. Danas želim zastati kod samo tri. Tko sam to ja? Bog? Kao Bog? Sličan Bogu?

Bog. U praksi susrećemo puno ljudi koji se ponašaju kao manji ili veći bogovi. Božanstva. Drže se ili ih držimo nedodirljivima, bezgrešnima, savršenima. Novine, propaganda i PR-ovci koji rade na peglanju imidža svojih klijenata moraju imati 24-satno radno vrijeme ako misle sačuvati radno mjesto. Bog je taj koji je savršen. Postoji jedna zamka u koju, čini mi se, upada puno ljudi. Imaju potrebu biti savršeni i bezgrešni pred drugim ljudima. Peglati do besvijesti i najmanje detalje samo kako bi sačuvali svoju sliku u javnosti i među ljudima koji drže do njihove slike. Bolna spoznaja dolazi u onim trenucima kad više nije moguće održati takvu sliku jer se sve raspada. Pucaju veze, pucaju odnosi, puca čitav čovjekov svijet koji je bio na staklenim nogama. Povijest se ustrajno ponavlja. Nekad su kraljevi tvrdili da su potomci samih bogova, te da su i oni sami bogovi. Danas nemamo baš tako eksplicitnih kraljeva i vladara, ali imamo druge oblike zatajenja vlastite nedovršenosti i vlastitih ograničenja. Djeluje groteskno gledati diktatora Sjeverne Koreje. On je više karikatura ovoga svijeta, netko na kome su sve te osobine prenaglašene, sve one osobine koje i svatko od nas nosi u sebi. Barem pomalo od svake. I barem pomalo se trudimo sve njih prikriti ili sakriti. Da djelujemo prihvatljivije, privlačnije, zgodnije, pametnije. Da ne djelujemo kao karikatura.

Kao Bog. Na prvim stranicama Biblije slušamo dijalog između zmije i žene. Zanimljivo je kako zmija ne obećava čovjeku da će biti Bog, nego da će biti kao Bog. Čovjek uvijek teži nečemu višemu. To je, zapravo, društveno prihvatljivo i društveno poželjno. Potrebna je ambicija, potreban je čovjeku neki motiv zbog kojega će se ustati svako jutro i odlaziti na svoj posao. Ako bismo nekome rekli da će u idućih dvadeset godina, započevši od danas, biti na istom radnom mjestu i raditi jedan te isti zadatak bez mogućnosti promaknuća, mislim da ne bi bilo previše kandidata. Ambicija je dobra. Ali, kao što kaže priča s prvih strana Biblije, zna odvesti i u krivom pravcu. Biti kao Bog je stupanj niže od biti Bog. Kao da jesi, ali nisi. Čovjek oduvijek ima neku potrebu mjeriti i uspoređivati se, te mjeriti svoj uspjeh s uspjesima drugih ljudi. Guinnessova knjiga rekorda je prepuna takvih. Uspješniji i od Boga? Oholost je ono što je problematično u čitavoj priči. Nije čovjeku bilo dovoljno to što je Božje stvorenje. Ima li nešto više, nešto bolje, nešto konkretnije? Biti kao Bog? Eva odlučila probati…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sličan Bogu. Sveto pismo nas uči da smo stvoreni na sliku Božju. Ta slika je dosta narušena i iskvarena, iskrivljena našim prvim padom, a onda i svim onim daljnjim, svakodnevnim padovima dok se mučimo za kruh naš svagdanji. Sličan Bogu je također jedna teoretska postavka koju je ponekad jako teško provesti u djelo, u stvarnost. Teorija (teologija) kaže da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju, da je svako tijelo hram Duha Svetoga, da je svaki čovjek jednako vjeran i dostojanstven. Ipak, mi ćemo preletjeti preko te teorije i zbog trivijalnih pojava poput ljudskog mirisa, naušnice u uhu ili tetovaže na ruci. I odjednom, taj netko neće više biti hram Duha Svetoga. Sviđa mi se kad kadimo tamjanom u liturgiji. U jednom trenutku kadimo i svu okupljenu zajednicu zbog činjenice da je Gospodin prisutan i u svakom pojedincu i u nama kao okupljenoj zajednici. Na sprovodnoj misi svećenik također obilazi oko lijesa i kadi ga tamjanom. Izražava poštovanje prema tom tijelu i u njemu promatra sliku Boga živoga i hram u kojem je prebivao sam Bog. Otuda čovjekovo dostojanstvo. Otuda čovjekova veličina. Otuda čovjekova važnost. I onoga najmanjega što je tek začet i onoga za kojega više nema nikakve nade. Otuda važnost i groblju. Iako iskrivljena slika, narušena i ‘poružnjena’ slika Boga, čovjek je svejedno velik. Njemu se Bog divi i kaže po svetom piscu da je to stvorenje ‘veoma dobro’.

Tko sam ja? Izgleda pomalo od svega nabrojanoga. Ponekad se trudim biti predobar i presavršen. Jak zbog drugih, a potisnuti da sam slab. Pa se onda sjetim da sam jak onda kad sam slab. Ponekad jedan od onih preambicioznih koji samo žele ići uzbrdo, a zaboravim da su padovi svakodnevica, jednako kao i ustajanja. Ponekad pogledam čovjeka odozgo s prezirom, a zaboravim da odozgo čovjeka trebam gledati samo kad mu želim pomoći da se ustane. Ponekad želim da svaka moja ideja i svaki moj plan uspije, a zaboravim da Bog od mene želi samo da pokušam, a ne nužno da i uspijem. Ponekad mi je opet toliko žao što nisam jači, pobožniji, svetiji, bliži Bogu, što ne mogu izvoditi čudesa i liječiti ljude kad vidim onu bolesnu dječicu, one gladne i one beskućnike… Zapravo, žao mi što nisam Bog ili barem kao Bog da mogu protjerati tu nepravdu, istjerati istinu na čistac, provesti lustraciju, vratiti ono što je oteto. Onda se sjetim Nazarećanina koji je hodao po Galileji i propovijedao neku novu valutu. Nije ni stvar više toliko tko je zgriješio pa obolio, tko je obolio pa sagriješio, tko je javni grešnik, a tko prezren i napušten. Valuta je poštovanje za svakog čovjeka i blizina u nevolji. Onaj milosrdni Samarijanac je prekrasan primjer takvog čovjeka. Nije on svemoćan, nije Bog, nije ni kao Bog, ali on je sličan Bogu. Zastao je i promijenio svoje planove. Učinio je ono što nitko od njega nije tražio. Našao je vremena za čovjeka u potrebi i pomogao mu. Onoliko koliko je bilo u njegovoj moći. Ne više od toga. Nije on nikoga spasio. Samo pomogao.

Ako hoćeš, možeš me izliječiti… To je rečenica čovjeka vjernika. Ne: ‘Zapovijedam ti, izliječi me!’ Nema tu uskličnika iza, to je samo molba. Molitva. Razgovor onoga za koga vjerujem da može pomoći i onoga koji je očajan i nema se kome drugome obratiti. Kome da idemo, Gospodine? Neki dan sam pronašao u jednoj crkvi prekrasan reljef koji prikazuje Isusa i dvojicu ljudi koji mu dolaze u susret. Jedan od te dvojice je na nogama i nosi drugoga u svom naručju, polumrtva ili poluživa, ne znam koje od toga točno. Nosi ga Isusu da ga ozdravi. Kako nekad ‘pobrkam lončiće’. Pa mislim da sam ja onaj koji treba liječiti, a zaboravim da sam ja jedan od one druge dvojice. Nekad poluživ, nekad polumrtav, a nekad onaj koji nosi druge. To je stav molitve. To je stav prisutnosti pred Bogom. One prisutnosti koja te izaziva da klekneš i zadrhtiš, jer tu je.

Uskrsnuo je i ja sam ga upoznao ima toliko lica i naličja i izaziva nas, potiče na ambicioznost. Kako si ga ti danas upoznao?

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 15. veljače 2017.

Možda vam se svidi