DUH BOŽIĆA

Fra Željko Barbarić: Proveo sam Badnje jutro u dječjoj bolnici… i tamo sam vidio žive jaslice

Razmišljam o tome kako se Bog daje, na Njemu razumljiv i shvatljiv način, prepoznati u nejakima, slabima, nemoćnima i malenima

Foto: Shutterstock

Već četvrti put pokušavam pisati ovu ‘Božićnu poruku’. Ova prethodna tri puta mi nije baš nešto išlo najbolje. Teško mi je ovaj put zaodjenuti u riječi ono što mislim i što osjećam. Ponekad se ne da baš jednostavno pretvoriti u riječi ono što je na srcu…

Na Badnje jutro sam bio u dječjoj bolnici. Nije mi bilo prvi put u životu da posjećujem nekoga u dječjoj bolnici, ali opet sam tamo otišao u strepnji. Valjda od previše brige u kakvom je stanju dijete, u kakvom su stanju roditelji, što ću reći i što me uopće čeka tamo.

I prije nego sam postao svećenik i prije nego sam postao fratar, bolnica i bolnički hodnici su mi bili dosta blisko okruženje. Nagledao sam se svega i svačega i prije nego što sam ušao u samostan, a tako i poslije ulaska u samostan. Moglo bi se reći da imam i beneficiranog staža što se toga tiče, bez preuveličavanja i hvalisanja kao i bez lažne skromnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Velim, opet, nikad ne znam što će me dočekati kad krenem na ovakva putovanja.

Prizor koji me dočekao to jutro je bio maleni petogodišnjak priključen na mnoštvo raznoraznih aparata okružen svojim roditeljima i malenim plišanim medvjedićem u sobi ispunjenoj neizvjesnošću, strepnjom, nadom i molitvom. K’o žive jaslice…

Eto, zbog toga već četvrti put započinjem pisati ovo nešto i teško pronalazim riječi.

Božić je…

Razmišljam o Betlehemu. O štalici, špilji, o neizvjesnosti i strepnji koja je okruživala Mariju i Josipa dok su pokušavali pronaći mjesto za sebe. O strahu i tjeskobi koja je morala biti u njima, kao i u svakom drugom roditelju dok je dijete nejako, slabo, nemoćno i – maleno.

Razmišljam o pastirima koji su došli vidjeti Dijete. Jesu li oni razmišljali putom što će reći, jesu li spremni, kakav ih prizor čeka, u kakvom će stanju biti dijete i roditelji, jesu li štogod ponijeli…

Razmišljam o Marijinom srcu koje je pratilo svaki drhtaj, kašalj, suzu, vrisak i smiješak Malenoga u jaslama.

Razmišljam o Josipovom oku koje je oprezno pratilo svaki pokret, disanje i pogled Malenoga koji mu je povjeren na čuvanje.

Razmišljam o tome kako se Bog daje, na Njemu razumljiv i shvatljiv način, prepoznati u nejakima, slabima, nemoćnima i malenima. U događaju Božića on postaje nejak, slab, nemoćan i malen. Onaj koji je potreban tuđe pažnje, brige i ljubavi.

On – čije je drugo ime Pažnja.

On – čije je drugo ime Briga.

On – čije je drugo ime Ljubav.

Ta druga imena koja se stapaju u jedno Ime odvraćaju pozornost od samoga sebe. Od onoga što bih ja mogao ili trebao reći. Od onoga što bih ja trebao ili htio biti. Od onoga da ja budem neprestani centar svemira ili pak mojih malih svjetova gdje sam ja glavni i gdje je sve po mom. Ta druga imena poručuju da je moguća okrenutost Drugome. Jer je Drugi prije bio okrenut prema meni. Jer je on mene prvi ljubio. Jer je on prvi bio pažljiv prema meni. Jer je on prvi iskazao svoju brigu prema meni.

Pažnja, Briga i Ljubav pretpostavljaju da postoji netko Drugi kome mogu usmjeriti sebe. I to je ono što me veseli u Božiću. Raduje me to što je Ljubav dosjetljiva, Briga domišljata, a Pažnja hrabra i osjetljiva, topla i nježna.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

fra Željko Barbarić | Bitno.net

P.S.: Ako si Ti zaista ovakav kako sam te ‘ukalupio’ u ove moje riječi, ili barem približno takav – molim Te, budi pažljiv, brižljiv i ljubazan prema onom malenom s plišanim medvjedom u bolnici i prema svim malenima, nezaštićenima, nejakima, slabima, nemoćnima, bolesnima… Oni trebaju Tvoju pomoć i Tvoju blizinu. A nas nauči kako iz Tvoga primjera prepoznavati žive jaslice naše svagdašnje…


Objavljeno: 25. prosinca 2018.

Možda vam se svidi