NOVA KOLUMNA

Fra Željko Barbarić o životnim lomovima: Ne moramo se uvijek truditi vratiti kako je bilo – napravimo nešto novo!

Priča je ovo o nadi koja je uvijek prisutna, samo ponekad je teško možemo vidjeti od suza, od muke, od umora, od truda, od teška života…

Foto: Shutterstock.com

Sjećam se onih crtića u kojima bi se likovi zaigrali pa bi iz nepažnje i zaigranosti razbili neku skupocjenu vazu koja je već generacijama pripadala njihovoj obitelji. Ta vaza je stajala na posebnom mjestu. Ta vaza je zauzimala posebno mjesto u životu i nasljeđu te obitelji. Ta vaza je bila nešto što se pokazivalo gostima. Bila je vrijedna i bili su ponosni što je imaju. A sad je bila u stotinu komadića na podu. Ti likovi iz crtića bi obično tražili neko super-ljepilo kojim bi lijepili vazu, prikrivali tragove i pokušavali sve vratiti na staro mjesto – onako kako je to bilo.

Vjerujem da se mnogima od nas dogodilo nešto tako ili barem nešto slično tome. Razbili smo nešto u kući dok nije bilo ni mame ni tate. Ako pripadate grupi takvih koji su nešto razbili, vjerojatno se sjećate straha koji ste osjetili. Strah je bio od onoga što bi se tek moglo dogoditi, a ne od onoga što se već dogodilo. Što će se dogoditi kad se tata i mama vrate kući? Koliko god smo se trudili popraviti ili skriti štetu koju smo napravili, tata i mama bi primijetili da nešto nije u redu i s vremenom bi shvatili i što je razbijeno.

Kako god bilo super to super-ljepilo, ono ne može prikriti tragove ili ožiljke koji ostanu nakon što vaza pukne. Ne samo vaza. Nego bilo što vrijedno. Kost. Koža. Naši odnosi. Nikad ta vaza više neće biti ona stara jer je bila slomljena, pa onda zalijepljena. Nosim jedan tau – franjevački križ oko vrata. Nosim ga već punih 13 godina i jako mi je važan i poseban. Već sam ga nekoliko puta lijepio jer je pucao napola. Ne mogu sakriti da je slomljen. Sad mi se i sviđa ta pukotina koja se vidi. Više i ne pokušavam sakriti da je slomljen. On je jednostavno takav i volim ga takvog – slomljenog.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Kad god nam se dogodi nekakav lom u životu (otkaz na poslu, smrt drage osobe, bolest u obitelji, moja bolest, selidba u drugi grad, grijeh), mi često pokušavamo kao mala djeca to što prije sakriti da nitko ne vidi. Valjda svjesno ili više podsvjesno razmišljamo da, ako to nitko ne vidi, onda i ne boli toliko. Onda kao da se nije ni dogodilo. Kad nam se dogode takvi lomovi u životu, onda tražimo kako ćemo zalijepiti i ponovno povezati one dijelove koji su se razdijelili, razbili ili raspukli. To, nažalost, često nije moguće. Ne možemo vratiti one koji su umrli. Ne možemo vratiti zdravlje koje je narušeno i izgubljeno. Ne možemo vratiti vrijeme koje je prošlo.

Nedavno sam čitao o malo drugačijoj perspektivi koja se može pojaviti nakon lomova. Pomoću tih razbijenih i polomljenih dijelova može se izgraditi i nešto drugo. Ne moramo se uvijek truditi i pokušavati vratiti sve onako kako je bilo. Možemo pokušati napraviti nešto novo, nešto drukčije (možda i nešto bolje) od onoga što nam Bog daje danas, ovdje i sada.

Možda smo i ja i ti među onima koji se muče čitav život i sakrivaju svoje ožiljke, ono kuda smo pucali kad nas je boljelo, kad smo padali i kad nam nije išlo u životu. Možda se čitav život trudimo popravljati i vraćati na ono što je bilo. A možda zaboravljamo da je moguće izgraditi nešto potpuno novo i drukčije s onim što nam je ostalo. Sjećate li se onog citata iz Biblije kako reče: Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni? Graditeljima nije valjao taj kamen (a riječ je o Isusu Kristu), a na kraju je baš taj kamen bio kamen temeljac.

Priča je ovo o nadi koja je uvijek prisutna, samo ponekad je teško možemo vidjeti od suza, od muke, od umora, od truda, od teška života…

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 8. kolovoza 2018.

Možda vam se svidi