duplo i troduplo neobičan božić

Elem, da vam čestitam Božić. Moram štogod napisati o ovom Božiću. Prvi put mi je da sam ovako daleko od kuće, od obitelji i od Domovine. Trebao mi je biti ovo prvi Božić u New Yorku. Međutim, nekoliko dana prije Božića sam saznao da trebam poći u jednu hrvatsku župu u Kanadu koju služi fratar koji pripada mojoj Zajednici. Nikad prije nisam bio ni u toj župi ni u tom mjestu. Fratra, koji je tamo službi, vidio sam nekoliko puta u životu, a ljude u župi – ama baš nikoga nisam znao. Duplo i troduplo neobičan Božić. Prvi put da nisam vidio nikoga od svojih, od rodbine, pa čak nikoga ni od prijatelja. Vozio sam do tamo deset sati i natrag deset sati – sam. Pa sam imao vremena razmišljati na tu temu – u oba smjera. I prema Nebu i prema Zemlji.

Zato ova slika. Prvi put sam nosio kipić malog Isusa u procesiji za polnoćku. Bio mi je u rukama. Shvatiš da Božić ne ovisi o tome tko je tu, a tko nije tu, s kime ćeš ručati, s kime ćeš nazdraviti i koga ćeš zagrliti. Na neki način, ja sam imao samo Njega. Dok sam držao taj kipić u ruci i dok smo išli prema oltaru, shvatio sam da je Bog taj koji čini Božić stvarnim. Malo sam ove godine više gledao u Novorođenog kao prijatelja, kao rodbinu i kao nekoga od ‘mojih’.

Poruka Božića je ta da je Bog prisutan. Ovaj Božić sam ostao bez puno tih ‘sporednih’ stvari koje se vežu za Božić. Puno onoga na što sam navikao i puno onoga što je bilo u Božićima otkad znam za sebe – ove godine toga nije bilo. Ovaj Božić je bio poseban zato što sam otišao u nepoznato, a jedini poznat lik u čitavoj božićnoj priči je bilo to malo Djetešce. A ponekad nisam siguran ni koliko se nas dvojica dobro poznajemo. Da, znam, on mene poznaje jako dobro, a ja se osjećam kao da znam o njemu sve manje…

Kad smo završili ručak, nazvao sam nekoliko fratara. Svi su oni sami na župama negdje daleko, u stranim zemljama. Ne znam jeste li razmišljali ikad o njima. Postoje fratri i svećenici koji žive sami negdje po inozemstvu na tolikim župama i misijama koje se brinu za hrvatske iseljenike. Njihove nedjelje, a još više Božići se sastoje u tome da provedu više vremena u autu, nego u crkvi i kod kuće. Obilaze mjesta, crkve i naše ljude koji su razbacani po tuđini. Prelaze doslovno stotine kilometara kako bi ih posjetili, slavili mise s njima i bili zajedno s njima. I onda na kraju dana uđu u kuću u kojoj nema nikoga. Čitav dan si s narodom, putuješ, pjevaš, propovijedaš, veseliš se Božiću i onda se vratiš kući. Sam. Tj. ne sam. S onim si koga si propovijedao i s onim koga si blagovao. Ali opet, Božić je svima Božić… Ove godine sam bio s još jednim fratrom i dvije časne sestre, pa je opet drukčije. Ne uđeš u praznu kuću na kraju dana. Ali, nekako, drukčije doživljavaš onu poznatu Franjinu rečenicu: Bog moj i sve moje. Počneš intenzivnije, ne razmišljati o toj rečenici, nego živjeti tu rečenicu…

Nisu fratri iznimka. Sjetio sam se i tolikih naših ljudi koji su negdje daleko, u tuđini i ovaj se Božić nisu mogli zbog nekog razloga vratiti svojim domovima pa su ostali negdje daleko i slavili Božić u tko zna kakvim okolnostima. Sjetio sam se tolikih koji su odijeljeni od svojih obitelji i ‘slave’ Božić svatko na svojoj strani. Sjetio sam se i tolikih izbjeglica, prognanika, suvremenih svetih obitelji koji bježe i spašavaju goli život pred bombama i mecima…

Jedna božićna čestitka/poruka koju sam dobio je glasila ovako: “Putuj… Uživaj… Nosi Božji mir!” A to vam je sve začarani krug. Prvo moraš sam uroniti u taj mir, napiti se tog mira i onda nositi drugima taj mir. Teorija je tako jednostavna. Život nas uči stalno da je ipak malo kompliciranije nego što zvuči. Isusov poziv znači putovati. A, ako uroniš u mir, onda uživaš. Ako ljudima donosiš mir, onda to sve ima neki smisao.

Važno je ponekad ogoliti taj Božić od svega što mu ne pripada. Onda ćemo možda imati priliku zaista pokloniti se Isusu, a ne sebi, ni drugima, ni darovima, ni kolačima, ni sarmi… Kad ogolimo Božić od svega što mu ne pripada, onda susrećemo Boga. Živoga. Malenoga. Poniznoga. Onoga koji je prisutan. Onoga koji ne ovisi o tome kako ćemo lijepo ukrasiti kuće, kako ćemo lijepo pjevati, koliko će nas biti, gdje ćemo biti, s kim ćemo biti… Bog je svejedno prisutan. To je radost Božića. On ulazi u naše živote. Mi ne moramo izgovarati čarobne formule da se on zaista pojavi. On jest.

Ovoga Božića mi je još ljepše, glasnije i značajnije zazvučala pjesma koju sam toliko puta prije čuo. I učini mi se najljepšom božićnom pjesmom. Tu pjesmu na engleskom nećete je nikad čuti u crkvi. Ipak, njezin naslov i njezine riječi odaju kako se Bog zna poslužiti onim ‘materijalom’ koji mu je ‘pri ruci’ i poslati poruku nade, utjehe i blizine. Pjesma je You’ll Never Walk Alone – YNWA. Mnoge navijačke skupine pjevaju tu pjesmu na nogometnim utakmicama. Nikad nećeš hodati sam. Dalje riječi kažu: Nastavi dalje, hodaj dalje s nadom u srcu… To je, zapravo, to!

Moram priznati da me Gospodin iznenadio ove godine na božićno jutro. Ne onim darovima pod borom. Dok sam se probudio pogledao sam neke poruke. Jedna je bila posebno upečatljiva. Saznao sam da se jedan mali život sprema doći na svijet. Na Božić saznam da će jedna mlada obitelj, moji prijatelji, dobiti potomstvo. Obitelj kojoj je bilo rečeno da će to biti vrlo, vrlo teško i da se ne nadaju previše. Oni su na jednom kraju svijeta, a ja na drugom. Radost ne vidi oceane, ni kontinente. Odavno nisam bio tako radostan zbog nečije radosti. Dar u pravom smislu te riječi…

Taj mali život… Taj mali Božić… Radost Božića na neki totalno novi način. Želim vam svima radostan Božić, a tu radost potražite u vjeri da je Bog prisutan među nama (Emanuel). Ovdje i sada.

fra Željko Barbarić | Bitno.net