Koliko je duboko poruka Uskrsa urezana u mene? Prošlo je već nekoliko tjedana od Uskrsa. Jesam li se već ohladio od šoka koji sam doživio na uskrsno jutro kad sam zatekao prazan grob? Drži li me još žar koji sam osjetio onoga dana kad sam shvatio da je sve ono što je Gospodin govorio istina? Kako utječe na mene činjenica da on više nije mrtav, nego da je živ?

Kao i puno drugih stvari u životu, entuzijazam ima svoje bolje i lošije trenutke. Nekad imam želju i volju učiniti sve što je u mojoj moći kako bih zaista živio svoju vjeru. Nekad opet kao da se izgubim u trci i u ovom ‘kockanju ljudskom’ pa se i ono što sam mislio da znam zamuti i izgubim kompas. Kao da ponekad i ono što bi trebalo biti jasno kao dan, postane nejasna sumaglica kroz koju teško išta raspoznajem.

Sva ona pitanja s početka djeluju ‘adrenalinski’ na moju vjeru. Uskrsno jutro je donijelo pozitivan šok i napunilo me entuzijazmom. A sada, dok hodam dalje i dok se susrećem s novim izazovima, što me vuče naprijed i što mi pomaže praviti nove korake?

Mogu se okrenuti i baciti pogled prema uskrsnom jutru. Ono je tamo. Ono se dogodilo. Ono je stvarno. Krist je živ. A ja sam već nekoliko jutara dalje od uskrsnog jutra. Kako približiti ovdje i sada to iskustvo i podsjetiti sebe da je Uskrs trajniji od onog jednog jutra i da se Uskrs proteže na sve dane i na svo vrijeme…

Dijelim osjećaje zbunjenosti i izgubljenosti koje su imala ona dva učenika na putu u Emaus. Dijelim i Tominu sumnjičavost u priče koje čujem. Dijelim i onu Tominu vjeru koja ima potrebu sama sebi dokazivati i objašnjavati zašto je sve tako kako jest. Dijelim i onu zaprepaštenost učenika na Tiberijadskom moru koji su shvatili da je ono Gospodin na obali. I ja se zaprepastim kad shvatim, ili – bolje rečeno – kad me Gospodin podsjeti da je On uvijek tu negdje, blizu i prisutan. Dijelim i onu brzinu Petra i Ivana koji su trčali na grob kako bi se što prije uvjerili u ono što su im žene rekle o praznom grobu.

I tako svaki dan iznova. Ponekad se čudim i pitam kako je moguće da već jednom zauvijek ne utvrdim to znanje pa da se više ne moram vraćati na staro. A to ‘vraćati se na staro’ služi kao ispit savjesti i provjeravanje gdje sam trenutno na karti. ‘Vraćati se na staro’, znači opet vratiti se na izvore, vratiti se na početak, tamo gdje je sve počelo i nahraniti se na vjeri onih koji su vjerovali prije mene.

Odlike njihove vjere pokazuju i meni da moja vjera ne mora biti ‘pogrešna’ ako sumnjam, ako sam brzoplet, ako imam svoja pitanja ili ako sam zbunjen. Vjera je živi organizam. I treba svoju hranu. Uskrs govori da je Bog živ i da se živa vjera hrani živim Bogom. Vjera odiše životom. Zato i jest čudno kad vjera nema previše veze s onim kako živim. Vjera nadahnuta uskrsnim jutrom prodire do kostiju i širi svoj miris preko svega onoga što ja jesam. Zato, kad upoznamo ljude zahvaćene Bogom, na njima primijetimo nešto posebno. Drukčiji su. Drukčije mirišu. Drukčije govore. Drukčije žive. Njihov život miriše – Životom Uskrsloga.

Ovaj put, dok ovo pišem, zahvalan sam na ljudima koji mirišu na Uskrs i na uskrsno jutro…

fra Željko Barbarić | Bitno.net