Iako toliko puta slušamo životna predavanja koja pojašnjavaju da su porazi normalni koliko i pobjede, da je bol svakodnevna kao i radost, da je smijeh prirodan koliko i plač, na ove negativne strane naših života nikako se priviknuti. Na ove ljepše se čovjek lakše naveže i lakše ih zagrli. Za ove druge – za njih kao da smišljamo neke ljepše riječi koje će zamagliti ono što suze, porazi i bol nose sa sobom. Onda ćemo u mudrim knjigama i u velikim razgovorima i govorima pronaći riječi kao što su iskustvo, sazrijevanje, odrastanje, životna mudrost i još mnogo nekih velikih riječi koje su samo našminkani nazivi za bolnu prošlost koja se krije iza njih.

Zato nas uče da sukobi imaju svoje pozitivne strane, koliko god bili čudni, ružni i puni jadnih sastojaka poput gorčine, mržnje, osvete, sebičnosti, ludosti. Zato nas uče da ni agresija ni nasilje nemaju samo svoju negativnu i niskim strastima ispunjenu stranu. Čak se i agresija i nasilje mogu pozitivno kanalizirati. Kad i ako sve ostane na tim niskim strastima, na tim jadnim sastojcima, onda nema koračanja naprijed i onda je uzaludna sva ta životna škola (još jedna velika riječ za neugodna iskustva). Onda čovjek tapka u mjestu, a češće, ne da ide natrag, nego propada.

Škola je to u kojoj učimo kako i u smrti vidjeti život, kako i u slijepoj ulici vidjeti izlaz, kako se čovjek može izgraditi, rasti, sazrijevati, odrastati, opametiti se (ne samo čovjek, narod, kultura, jezik, vjera) kroz gaženje, mrcvarenje, zatiranje i zulum. Može! Samo boli, brate… Boli. To je ona tupa bol kojoj zapamtiš lice, boju glasa, hod, sjenu… To je ona bol za kojom se okrećeš čitav život. To je ona bol koja ostavlja trag za čitav život. Bol zbog koje se budiš noću, a zbog koje ti nije svejedno nijedan dan u životu. Bol koju nikakva terapija ni tablete ne uklanjaju – možda tek daju upute kako živjeti s njom, kako se sprijateljiti s njom, kako rasti s njom i iz nje.

Grijeh, smrt i bol u vjerskoj perspektivi imaju iscjeljujuću dimenziju. Kroz takva neugodna iskustva Božja milost pronalazi put do čovjeka. U toliko slučajeva tek kad čovjek izgubi sve, a ostane sam sa svojim bolom, svojim grijehom i svojim gubicima, doživljava neočekivan obrat. Iskustvo da nije sam. Iskustvo Božje milosti i Božje blizine. Ta škola je bolna, paradoksalna i čudna. Prvo umri, pa da budeš živ. Prvo sagriješi, pa da doživiš čudesan raspon Božje milosti. Prvo neka boli, pa da ozdraviš.

Samo, ponekad i ja, dok gledam kako rastem i kako me ta bol izgrađuje, dok doživljavam taj nezamislivo veličanstven raspon Božje milosti, dok proživljavam i očekujem te neočekivane obrate, čisto onako ljudski zamolim: ‘Po manje, Gospode! Po manje… Boli, Brate!’

fra Željko Barbarić | Bitno.net