Na ljude često gledamo samo izvana. To se događa i mimo naše volje. Nesvjesno. Na temelju toga kako netko ima tužan izraz lica, zaključit ćemo da se toj osobi nešto strašno dogodilo. Na temelju toga kako je netko pustio bradu ili ima dugu kosu, zaključit ćemo da ne vodi dovoljno brigu o sebi ili da je lijenost u pitanju. Ponekad se previše oslanjamo na ono što je izvana, a zaboravimo pružiti priliku i onome što je oku nevidljivo.

Sjećam se jednog nastupa Davora Pavune. Ne znam radi li to često i na drugim mjestima, ali ja sam ga imao priliku vidjeti i slušati samo jedanput uživo. Nakon što je prošla najava, izišao je na pozornicu i samo stajao 15-ak sekundi pred nama a da nije ništa govorio. Samo je stajao i gledao u to mnoštvo pred njim koje se vjerojatno pitalo zašto ne započne već jednom govoriti. Nakon kratkog međusobnog ‘odmjeravanja’ napokon je progovorio i objasnio što je upravo napravio.

Reče nam da smo mi već u sebi stvorili mišljenje o njemu na osnovu toga što je on stajao i šutio pred nama tih 15-ak sekundi. Već smo imali stav o tome sviđa li nam se on ili nam se ne sviđa. I doista, barem u mom slučaju, to je bilo tako. Iako je prošlo već nekoliko godina od toga, i dalje mi je taj događaj svjež. I dalje se pitam kako je moguće na osnovu toga što nekoga vidiš već imati stav o tome sviđa li ti se ili ne. I svjestan sam koliko je teško promijeniti to mišljenje i taj stav. To je i Pavuna tada rekao. Što god da je ispričao u tom predavanju, u mislima, očima, glavama onih koji su na osnovu 15 sekundi stvorili negativan sud o njemu – teško da bi se išta promijenilo.

Zato se volim suočiti s Evanđeljem. Zato se volim (a istodobno i bojim) suočiti s Božjom prisutnošću. Volim otvarati oči i volim rasti. Bojim se, s druge strane, priznati da sam bio u krivu, da sam imao krivo mišljenje, i da moj brzopotezni stav nije bio ispravan i točan. Evanđelje postavlja pitanja, ona čudna pitanja koja se sam sebi ne usudim postaviti. A što ako ipak nisam u pravu? I da: to se uglavnom događa ako pružim Evanđelju i Božjoj prisutnosti više od 15-ak sekundi vremena. Kad reagiram brzopleto i u tih prvih 15-ak sekundi na ono što sam čuo, imam jedne ideje i čujem jedne poruke. Nakon što pozornije i pažljivije poslušam Riječ, izviru drukčije, dublje i jasnije poruke.

Evanđeoski susreti s Isusom su bili takvi da su mnogi ljudi shvatili da baš nisu bili u pravu. A povijest (a i sadašnjost) nas uči da najviše štete donesu oni ljudi koji nisu spremni priznati pogreške i koji su uvijek u pravu.

Lekcija koju ovih dana učim od puno pametnijih, mudrijih i iskusnijih ljudi od sebe je ona o učenju iz vlastitih pogrešaka. Pogreške su neizbježne i neminovne, ali tek postaju dragocjeno blago kad iz njih ponešto naučimo. U protivnom ostaju samo mrlje kojih se stidimo, epizode i stranice iz naših života koje sakrivamo i incidenti koje se trudimo što prije zaboraviti.

fra Željko Barbarić | Bitno.net