Slučajno, a mislim da tu nema ništa slučajno, pod ruke mi je došao jedan članak o dvojici filozofa i o njihovom viđenju drugoga. Jedan filozof je Gadamer, a drugi Levinas. Nisam nikad bio nešto od filozofije, niti sam previše volio studirati filozofiju, ali Levinas mi je zapeo za oko. Puno toga je pisao iz svog iskustva traume koju je preživio u nacističkom koncentracijskom logoru. Ono što mi je zapelo za oko prije par godina, a, evo, sada opet je Levinasov pogled na patnju i na lice onoga koji pati. I kako je taj koji pati često u opasnosti da nam ostane stranac, neznanac, patnik bez imena, lica, podrijetla, obitelji, rođendana i biznis kartice… I kako je taj koji pati često ostavljen sam u svojoj patnji. Levinas podsjeća da je čovjekova dužnost brinuti se za drugoga. Levinas se također pita koliko sam ja pogođen patnjom drugoga i koliko osjećam patnju drugoga kao nešto moje…

A često, nažalost, kao društvo i kao pojedinci reagiramo kao da to nije nešto moje. Kao da je to briga nekoga drugoga. Kao da i mi, i kao društvo i kao pojedinci, upitamo često: „Zar sam ja čuvar svoga brata pa da moram se misliti gdje je, je li bolestan, živ, zdrav, gladan, žedan, gol, bos, zatvoren, obespravljen, prevaren, pokraden, iskorišten ili odbačen?“

Kroz posljednjih nekoliko mjeseci malo sam više nego inače izložen patnji drugih ljudi. Svi odreda su mi potpuni neznanci s kojima polazim od nule. Slušam njihove priče. Koliko je tu samo patnje proizišle što su ostavljeni i zaboravljeni. Koliko je tu bola, onog duševnog bola, koji dolazi od činjenice da se nemaju kome obratiti, da nemaju koga nazvati… I još možda gore od toga, koliko je tuge i nesreće u njima što drugi okreću lice o njih. Ne primjećuju ih. Prave se kao da ne postoje. Koliko je tu samo ranjenosti nastale od slomljenih veza i odnosa. Koliko je tu jada nastalog od onih koji su valjda trebali biti najbliži, od članova njihovih obitelji ili od prijatelja koji su to davno prestali biti…

I dodatno me rastuži kad vidim da tu nema neke velike pomoći. Neće se dogoditi odjednom čudo u njihovom životu zato što su popričali sa mnom. Neće se sve odjednom promijeniti na bolje. Neće nestati njihove muke i boli, njihove rane i polomljeni odnosi. Ono što možemo napraviti, a to je i Levinasova ideja, jest biti s njima. Doživjeti ih. Biti tu. Poslušati njihovu priču. Pogledati njihovo lice. Ne pobjeći od njih. Ne okrenuti im leđa… Pa čak i u krajnjem slučaju, kad osoba umire i kad joj nema pomoći, Levinas promišlja da i tu nije sve gotovo i da se i tu može nešto napraviti za drugoga. Božja zapovijed o ne ubijanju može biti i zapovijed o brizi za drugoga koji umire: „Nemoj dopustiti da umrem sam!“

Gledano globalno, ne možemo mi svojim trudom ili svojim nastojanjima eliminirati i iskorijeniti svu bol i tugu cijeloga svijeta, glad i nevolje svakoga čovjeka na svijetu. Ono što mogu jest prepoznati lice onoga koji trpi i onoga koji pati. Poći putem shvaćanja da patnja i bol nisu bezlični i neosobni. Glad i nepravda nisu bezlični i neosobni. Ubojstvo i prevara nisu bezlični i neosobni. Pobačaj nije bezličan i neosoban.

Uvijek su u pitanju osobe s licem. Licem u kojem smo pozvani prepoznavati lice Isusa Krista, koji se sam odlučio ‘sakriti’ u onim najmanjima, u onima koji trpe. U onima koji proživljavaju patnju. „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40).

Pet redaka dalje se nalazi i negativna verzija iste rečenice: „Što god ne učiniste jednom od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste“ (Mt 25, 45).

fra Željko Barbarić | Bitno.net