Nije Gospodin bez veze govorio da će nas istina osloboditi. Jer laž zarobljava. Ona te vrti u krug, tjera te na stalni oprez i sakrivanje. Istina oslobađa i dopušta ti da se razmašeš i živiš opušteno. U laži je sve nekako napeto

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Mrzim laž. Ne onu laž koja odgovara na bezvezna pitanja koja ni ne traže neki ozbiljan odgovor. Kao ono nešto ‘kako si’ pa ti odgovoriš ‘dobro sam’, a nisi ni blizu dobroga.

Mrzim onu laž kroz koju netko dolazi do toga da više ne zna ni što je istina, a živi u laži kao da je istina. To je ono kad se pravimo da je sve u redu i nastavljamo govoriti jedni drugima da je sve u redu. Zašto? Pa da se nitko ne mora crveniti, da nikome ne bude neugodno, da se nikome ne zamjerimo, da nikoga ne povrijedimo. Da, došli smo do toga da istina vrijeđa. Da je istina uvredljivog karaktera i da je, u skladu s tim, treba i izbjegavati što je više moguće.

Mrzim laž koja bezočno laže. Mrzim laž koja od čovjeka pravi licemjera, ulizicu i prevaranta. Laž je ona koja te uvlači u mjesta, faze, maske koje nisi ni slutio ni očekivao. Jednostavno pretvaraš se u nekakvu osobu koja je spremna na sve. S jedne strane mogu shvatiti laž koja se želi okoristiti nečim ili nekim. Slažeš čisto da bi sebe izvukao, kako bi došao do nekog mjesta ili položaja, kako bi napredovao u poslu ili društvu. Dobiješ nešto. Prividno ili ne, kao da je bitno. Nego, ne shvaćam nikako onu laž koju ne moraš reći. Ne moraš lagati, a ipak to radiš. Dolaziš bez veze u takve situacije da moraš lagati, izvlačiti se, muljati, izmišljati, a ne moraš. Jednostavno možeš živjeti u istini, ali valjda se teško natjerati na sunce, teško je raskrstiti sam sa sobom.

Ali onda nisi nigdje prispio, što bi rekao naš narod. Zbog te laži nisi nigdje prispio. I ne znam je li ti itko to rekao. Jedna laž vuče drugu. Teško da se može dogoditi samo jedna laž. Ako slaže dijete i podrži ga roditelj, eto već dvije laži. Ako slaže roditelj i uvuče dijete u to, eto već dvije laži. A u laži nema odnosa. Ima samo privid. Ima samo privid nečega lijepoga, koje na vani izgleda veliko i sjajno, bogato i raskošno, a unutra trulo. Laž izjeda i deformira. Laž srozava i otupljuje.

Ali evo što lažemo druge, lažemo mi i sebe. Lažemo da nam je fino. Lažemo da je sve u redu. Tj. pravimo se da je sve u redu. Zavaravamo sebe i uvjeravamo se da nam je tako lakše. Jer lakše je živjeti u iluziji da su stvari posložene, da živim baš onako kako treba (a da se netko drugi treba zapitati kako živi – ne ja), da nikakva promjena nije potrebna.

Zanimljiv je taj osjećaj kad te čovjek gleda u oči i laže ti. Znaš da ti laže. Tomu se nikad dovoljno ne mogu načuditi. I nadam se da se nikad neću ni moći dovoljno načuditi. Kako je moguće bez ikakvih vanjskih znakova, bez preznojavanja, crvenila u licu, brzog treptanja lagati? I ostati potpuno miran.

Nije Gospodin bez veze govorio da će nas istina osloboditi. Jer laž zarobljava. Ona te vrti u krug, tjera te na stalni oprez i sakrivanje. Istina oslobađa i dopušta ti da se razmašeš i živiš opušteno. U laži je sve nekako napeto.

Eh… U laži je puno straha. Istine nema bez hrabrosti. Gospodin samo ponavlja: ‘Ne boj se…’ Drži se istine i zaglibit ćeš, garant… Pa ipak, jedan dan u Božjim očima je vrjedniji nego tisuću drugih…

Fra Željko Barbarić | Bitno.net