Jednom sam nešto poveće razbila. Bilo me strah i reći to a kamoli se suočiti s pogledom ili povratnom informacijom osobe kojoj sam to trebala reći. Ono što me ta situacija poučila je za mene i danas dragocjeno. Osoba kojoj sam morala priznati i zamoliti za oproštenje jer sam razbila tu neku poveću dragocjenu stvar, ponijela se posve suprotno od onoga što sam ja očekivala. Bila je milosrdna! Nije me osudila, ali nije ni odmahnula rukom da je to nebitno, jer bilo je bitno i bilo je “loše”. Gesta milosrđa se teško može objasniti, ali možda je blagost i strpljivost najbliža opisu gesta i lica te osobe. Bilo je osobi žao, ali nije osudila niti se postavila kao “onaj iznad”. Nakon toga otišla sam u svoju sobu i sve što sam osjećala u srcu bila je neka težina s osjećajem beskrajne zahvalnosti i ljubavi. Težina je donosila suze, a taj milosrdni čin je počeo mijenjati moje srce i moj stav prema pogreškama drugih!

Taj događaj stavila sam u ovaj tekst jer je teško opisati što znači milosrdno srce i kako se ono očituje, ali mislim da svatko kada to osjeti, može reći da je to ostavilo neizbrisiv trag na srcu. Druga riječ za milosrđe srca može biti i dobrota, blagost, tolerantnost. Svi smo mi osjetljivi na sebe i svoju narav. Čim nas netko”pikne” u onaj dio koji ne prihvaćamo ili ne vidimo kod sebe i želimo silom sve svoje čine opravdavat, osjetimo se ugroženima, napadnutima i povrijeđenima. Ali kada od drugoga osjetimo prihvaćanje, strpljivost, blagost i dobrotu, to nas itekako dotakne i učini nas možda i doživotno zahvalnima tim ljudima od kojih smo to doživjeli.

Vrijeme korizme je prije svega vrijeme promjene srca. Umjesto da izvana čistimo svoje tijelo vidljivim znakovima, možda da počnemo od svoje nutrine, od svoga srca, središta. Kakvo nam je srce, vrlo lako vidimo u odnosima. Kako se ponašam i postavljam prema drugima, takvo je moje srce. Je li ono puno osuda, predrasuda, netolerancije, nestrpljivosti, nepodnošenja i prigovaranja ili srce koje zna da je i ono slabo i grešno, ograničeno i puno mana i nedostataka.

Milosrdno srce ne znači opravdavati nešto loše ili zatvarati oči pred nepravdom i grijehom, nego u otvorenosti i u ljubavi reći opomenu bližnjemu, prethodno se moleći na tu nakanu, ili u šutnji u sebi podnositi isto i predavati Bogu. Ni jedna ni druga stvar nisu dobre u krajnostima! Sve ovisi o situaciji, ljudima, kontekstu, naravi, ali podnositi u sebi sa svojim Bogom valja samo onda kad smo dovoljno jaki i svjesni svog dostojanstva bez obzira na misli i čine drugih prema nama.

Milosrdno srce je srce koje prihvaća drugoga poštujući njegovu postupnost, njegov put i faze tog puta ne tražeći da taj drugi bude jednak nama u stvarima koje meni pašu da su jednake, to je sebično. Poštovati postupnost drugoga znači biti strpljiv s njim, prihvaćati granice i ograničenosti, tolerirati neznanje i iz banalnih područja koje ti smatraš da je normalno znati. To je ujedno i poštivanje osobe kao drugačije i prihvaćanje kao osobe koja može i smije biti «neprosvijetljena».

Ono što je ključno jest da se milosrdnim srcem mijenja osobu kojoj je milosrđe iskazano! Onaj koji je više puta doživio milosrđe drugih pram sebi, a da je pritom svjestan težine onoga što je učinio ili kako se ponašao, ne ostaje ravnodušan i njegovo se srce počne preobražavati. Tada slika o svijetu u kojem živi nije crna, a u tom crnilu svi ljudi nisu nezahvalni, razdražljivi, napeti i umišljeni, nego svijet postaje svjetliji jer je i srce počelo svijetliti zahvalnošću i tako se svijet oplemenjuje, tako se širi dobrota, toplina i ljubav!

Samo jedno milosrdno srce može uroditi stotinama oplemenjenih srdaca godišnje, a koliko tek ako svi počnemo biti barem trunku milosrdniji i ljubazniji jedni prema drugima. Blagoslovljeno i uspješno vam to putovanje želim!

s. Marija Pia Tadijanov | Bitno.net

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.