Vjernici mi kao svećeniku dolaze s mnogim i različitim životnim problemima, tražeći duhovnu pomoć u pitanjima svojeg braka, djece, vjere, zdravlja, ljubavi… Vrlo su aktualni i česti uzroci posjete i razgovora, na primjer i muke po ovisnostima (droga, kocka, alkohol, tablete, igrice, pornografija…), raznorazne egzistencijalne krize (od krize srednjih godina do kriza spolnog identiteta), sumnje i strahovi od uroka i nuspojave bavljenja praznovjernim praksama, bioenergijama i okultnim činima, nezaustavljive svađe s rodbinom i susjedima, ogorčenosti zbog bračnog preljuba, borbe sa zlim sklonostima, itd.

Ponekad moram dugo razmišljati da bih znao uopće nešto smisleno odgovoriti, tako se duboko pojedini ukopaju ili ih ukopaju u nevjerojatne stvari… Iako sam tvrdio da me više ništa ne može ni sablazniti niti iznenaditi, i to se katkad dogodi, te ostanem bez teksta, nemoćan da se sjetim ni nekog biblijskog teksta, barem za utjehu i putokaz. Stvarno, grijeh je već toliko zahrđao savjesti i postao jedini način života, da se i sâm vrlo teško, priznajem, snalazim u ovom (post)modernom ludilu i poremećenosti svih vrijednosti, ako smijem to tako subjektivno okarakterizirati.

Kako, primjera radi, pomoći dječaku od četrnaest godina, koji je ovisnik o marihuani, a njegovi katolički djed i baka neumoljivo nose slike „na blagoslov“ vidovnjacima, dok se roditelji spremaju na rastavu a stariji mu je brat učinio suicid? Ili, kako pomoći ženi koja toliko voli supruga da mu dopušta preljub s najboljom prijateljicom pa čak i šamare, samo da ne ode od nje? Istovremeno, u savjesti nosi dva abortusa, a dijete koje imaju zajedno pobjeglo je u inozemstvo i više im se ne javlja. A njezin je muž već godinama na sudu oko imovine sa svojim vlastitim ocem i bratom.

Ok, reći ćete, to su ekstremi. Tu ima i posla za psihijatre, i za policiju. Ali, to su i naši katolici. A moji kolege i ja imamo takvih priča napretek, gotovo svakog dana, i uvjeravam sve zainteresirane – sve više i više i sve ekstremnije! U neke od tih priča zasigurno mi ne biste vjerovali! Zato, nemojmo se čuditi i kad neki svećenik „pukne“ u bilo koju stranu, jer su ovi duhovni tereti preteški i ako prestanem s molitvom, mogu se pozdraviti i s pozivom, a vjernici očekuju da budemo i vrsni duhovnici, i brzi vatrogasci, i velikodušni bankari i učinkoviti psiholozi i sveznajući liječnici… Uglavnom, slažemo se da živimo u vremenima sve jačeg pritiska na čovjeka i sve manje otpornosti na ludilo. Nekako me sve vuče da cjelokupnu situaciju u širokom društvu opišem kao „teatar apsurda“. Kad izgovaram ne-samo-oko-božićne pojmove „ljubav, mir, radost“ pitam se tko ih uopće danas uistinu razumije??? Nisu li to neki relikti prošlosti, koji su izgubili srž i značenje? Sve očitije to sve, uključujući i pojam „vjera“, postaje nekom udaljenom fikcijom. Naravno, generalizirajući. Naravno, svjetlo pobjeđuje tamu. I naravno, moramo se boriti, do kraja, za normalnost i za opće vrijednosti i za ispravne stvari. Ako smo se ipak složili da se, općenito tvrdeći, svijet i odnosi i ljudi rapidno izobličuju u mnogim dimenzijama svoje prirode, možda se složimo i da na neke stvarnosti koje nas okružuju ili nas same uništavaju, nemamo jasnog odgovora. Jedna od tih bolnih stvarnosti je i tzv. „neplodnost“. Nikad prije nije bilo ovoliko ekstremno „neplodnosti“.

I tu kao svećenik najčešće mogu samo suosjećati i moliti se, bez odgovora na očaj iza pitanja „zašto?“. I zaista molim, puno, svakodnevno, s velikim nadanjima i vapajima, u poniznosti i pouzdanju! Gospodin mi je dao neku baš posebnu ljubav i brigu te osjećaj „misije“ upravo prema onima koji trpe jer ne mogu začeti i roditi djecu.

Dvije su mi stvari sada ovdje bitne za naglasak: prvo, takvih supružnika danas imamo, ali zaista, neobično mnogo, a drugo: možda i većina od njih nemaju nikakvu otkrivenu i poznatu tjelesnu, zdravstvenu manu, bolest ili povod da budu „neplodni“ – a jesu. Ovdje vidim jedan (ekstremno) poseban „znak vremena“, ali nisam siguran u kojem smislu bih ga protumačio. Jesu li uzroci „neplodnosti“ u promiskuitetu prije braka, u nepoštivanju kršćanskog morala (veliki dio mladih već živi zajedno, bez sakramenta)? U korištenju kontracepcije, ili prekomjernog alkohola, ili je to pitanje nezdrave hrane, stresnog načina življenja, psihičkih blokada, proklinjanja? Svega toga skupa, ili nečeg sasvim drugog?

„Dok god se djeca rađaju, Bog nije odustao od svijeta.“ (R. Tagore)

Odustaje li Bog onda polako od svijeta? Veliki misterij. A kažem, pošta mi je zatrpana molbama za pomoć, telefon neprestano zvoni… Morao bih se višestruko multiplicirati da svima odgovorim… Stoga sam odlučio neka razmišljanja staviti ovako, na papir. Praktično, ne bioetički – znanstveno, jer ne znam pisati (govoriti) većini komplicirano, odnosno ne želim. Ne umišljam si da u ovom tako osjetljivom slučaju, kao ni u drugima, imam gotova rješenja i konačne odgovore. Ali razmišljam. Možda to razmišljanje nekome nešto progovori. Možda nas u ovom današnjem popriličnom kaosu ipak dragi Bog ne ostavi i ne kazni zbog tako evidentnog otpadništva u službenoj Crkvi i u društvu i u dušama vjernika, možda nam udijeli djecu kao čudesan zahvat svoje milosrdne ljubavi koja obnavlja, podiže i stvara i koja se probija usprkos našim slabostima. Ja uistinu vjerujem u takvog Boga, Oca, Tatu, koji nas ipak iz dana u dan krijepi i blagoslivlja i iznenađuje. Stoga, mogu radosno posvjedočiti kako se dobri Bog nebrojeno puta proslavio, uslišavajući našu zajedničku molitvu, darujući novi život onima koji su se potrudili ući dublje u sebe!

Primijetio sam kako u raspravama o ovom gorućem problemu postoji vrlo malo praktičnih savjeta. Pokušat ću ih ovdje artikulirati, makar nesavršeno, i s napomenom: svi smo različiti, nema jedinstvenog ključa, u kršćanstvu ne postoji automatizam ili i trgovanje milostima. Ovime se obraćam izravno supružnicima (u katoličkom braku – žao mi je, drugima ovako ne mogu pomoći) koje neizmjerno poštujem te ih iskreno volim i nema sretnije osobe od mene ako se njima – vama jednom i rodi djetešce!

Prije svega želim jasno izreći: za nas kršćane ne postoji „neplodnost“. Tako govori svijet, ne mi. Ne gledajte na sebe kao na „neplodne“. Ne činite si tako još jedno breme u duhu. To se mora u srcu i u glavi odmah riješiti. Ni ja nemam svoju djecu pa sam ipak vrlo i raznoliko „plodan“ – tako i vi, koji (zasad) nemate djece budite plodni dobrim djelima, međusobnom ljubavlju, pomaganjem bližnjima, milosrđem, životnom kreativnošću, suosjećanjem, talentima, radom, karizmama, molitvom… Radujte Gospodina i radujte njegovu Crkvu svojim zalaganjem i trudom za dobro. Plodni ste i više nego mislite! Ako se i kolokvijalno upotrebljava, ovaj ružan pojam treba uvijek staviti u navodne znakove. Znam za vašu bol, i znam da ju mrska riječ „neplodnost“ još pojačava. Znam da često čujete šaputanja bližnjih, te da vam je puna glava „dobrih želja“ i fraza: „Još ste mladi, bit će beba… Znam dobru doktoricu, umjetna oplodnja je danas najnormalnija stvar… Možda biste trebali promijeniti prehranu…“ Ti se savjeti kreću od iskrene volje da se pomogne, do grotesknih situacija pa i ponude bezbožnih praksi. Ne pitaj što misli punica, nego što misli Gospodin. Evo kako ja to vidim i kako mi 20-godišnje iskustvo duhovnog uvida u ovu muku potvrđuje da sam podosta u pravu. A sve je zapravo besplatno i bezbolno! Možda će vam netko reći: „Pusti popa, ne može ti on pomoći“ i k tome još dodati neke sočne atribute i zanimljive priče. Svakako, ne slušajte čovjeka, slušajte onoga koji je čovjeka stvorio: i vas, i tog svećenika, i svako dijete na Zemlji.

 Za sve katoličke supružnike željne djece predlažem dakle sljedeće:

– Učinite dobru svetu ispovijed, životnu: osobito treba ispovjediti, uz kajanje, sve grijehe kojih ste svjesni od trenutka kad ste se upoznali (neki ulaze u bračni savez s neispovjeđenim teškim grijehom; i to može biti prepreka daru i blagoslovu začeća). Na internetu potražite pitanja za životnu ispovijed… Puno će vam stvari biti puno jasnije!

– Zamolite svećenika/župnika za sakrament bolesničkog pomazanja (sakramenti su naš glavni lijek i hrana i kanali Božjih čudesnih zahvata!).

– Učinite kad mognete hodočašće u neko Gospodnje ili Gospino svetište, ili nekom svecu (Lurd, Fátima, Padre Pio… Naši hrvatski mučenici, bl. Alojzije… Sv. Josip u Karlovcu… Lokalna svetišta BDM…) Ondje sudjelujte u sv. misi. Možete tamo učiniti i neki svoj zavjet… Kao ovaj: „Sveti Josipe, izmoli nam dijete, a mi ćemo ga nazvati po tebi!“ Zavjet može biti i materijalne prirode: „Kupit ćemo kip za crkvu.“ Ili: „Vratit ćemo se s djetetom, u zahvalnom hodočašću. Napisat ćemo svoje svjedočanstvo, da svi mogu čuti.“ Ili slično. Na ovakvim posebnim mjestima posebno se vežemo s nebom. Kad primimo dar s neba, to nas i dalje drži u pouzdanju u Boga kroz život.

– Pazite da ništa od toga ne činite u mentalitetu poganstva: „Nešto ću dati božanstvu, pa će mi se smilovati, jer božanstvo treba podmititi.“ Bogu se ne možemo prijetvorno ulizivati.

– Kad mognete i želite, dajte da se slavi misa s nakanom: „Na čast Srca Marijina za blagoslov obitelji“. Ili slično: ja običavam ovako uobličiti nakanu. U takvu nakanu ulazi sve, a Bog sve zna. Neobično volim našu Gospu, pa ju uvijek spomenem u procesu molitve za potomstvo. Ne trebate izrijekom spominjati problem ili vaše prezime.

– Izmolite zajedno neku devetnicu, bilo koju, devetnice su dobro vrijeme zajedništva i fokusiranosti na očekivanje Božjeg djelovanja.

– Dnevno molite zajedno (podcrtavam: zajedno!) kao supružnici, barem Krunicu Božjeg milosrđa ili nešto što vama paše. Ovo je silno važno i zapravo je temelj svega ostaloga i uistinu je jedan znak da oboje želite isto, te da se u tom smislu i duhovno angažirate, jer nema „čarobnog štapića“ i krivo je misliti da će sve netko drugi za nas (a bez nas) nešto učiniti. Preporučujem da se međusobno blagoslivljate, ili samo riječima ili i znakom križa.

– Zamolite za molitvu i klauzurne časne sestre. One će se rado moliti na ovu dragu molitvenu nakanu. Ne zaboravite na tradicionalne crkvene pobožnosti, poput klanjanja Presvetom sakramentu ili Križni put. Činite to srcem, ne samo usnama.

– Ako postoji kakva svađa ili razmirica u obitelji, obavezno se izmirite i oprostite si što god bilo, pa makar izgubili nešto (npr. neko zemljište, neke novce – gdje je svađa, nema blagoslova niti nad ljudima niti nad predmetima ili mjestima). Bogu su vrlo mrske obiteljske svađe. One su vrlo često blokada raznih milosti, pa tako i milosti začeća djeteta. Stoput sam doživio da kad se obitelj pomiri, pada ogroman teret sa srca i Gospodin nagrađuje poslušnost svojoj riječi, jer na mnogim se biblijskim mjestima govori upravo o tome. Štoviše, Isus nas najsnažnije upozorava da ne ćemo baš ništa dobiti u molitvi, ako smo u zavadi s bližnjima. Tu treba progutati svoj ego i ponekad i prihvatiti nepravdu, kao žrtvu Bogu milu i nama spasonosnu.

– Učinite kakvo anonimno djelo milosrđa onima koji nemaju koliko vi imate: nekoj samohranoj majci, siromašnoj djeci, katoličkim misijama, bolesnima, beskućnicima… Platite koji račun, kupite pelene, posjetite ih, ponudite neku konkretnu pomoć, organizirajte nešto dobro, lijepo, korisno, kršćansko! Ne sjedite skršenih ruku u svojim tmurnim razmišljanjima. Upoznajte Isusa, darujte Isusa, tražite Isusa u drugima, pomažite Isusu u njima. Nitko vam ne može obećati dijete, ali toliko sam puta zaista vidio kako se nakon iskrenog milosrdnog djela i zaista rodi „mali Isus“! Neki su mi posvjedočili kako su izmolili dijete stojeći pred bolnicom u kampanjama „Inicijative 40 dana za život“. Bogu je jako mila ta žrtva molitve pred bolnicom! Najsrdačnije preporučujem, više nego ikoju drugu pokoru i molitvu!

Ako nakon duljeg vremena Bog ne odgovori na molitvu, potražite sljedeću pomoć:

– NaPro Technology – Fertility Care Hrvatska. To su stručnjaci koji rade s isključivo kršćanskim metodama, ne sugerirajući medicinski potpomognute oplodnje i slično; mnogi su uz tu pomoć medicine i struke koja poštuje Božje zakone začeli i rodili svoje najmilije.

– Vikendi Srca Marijina: svakih nekoliko mjeseci „Inicijativa 40 dana za život“ organizira petak, subotu i nedjelju za nekoliko bračnih parova željnih djece. Uz molitvu, razgovor, katehezu i svjedočanstva otkrivamo mnoge stvarnosti vezane uz nemoć da se začne dijete te pokušavamo te stvarnosti uroniti u iskustvo Božje svemoći. Za „Vikende“ molim javite se e-mailom ovoj inicijativi. Oni su zamišljeni tako da se mogu posvetiti svakom paru posebno, stoga to dulje vrijeme vikenda i manji broj osoba. „Vikende“ vodim ja, višepotpisani.

– Od rujna 2019., ako Bog da, pri pavlinskom samostanu Svetice (Ozalj, Karlovac) imat ćemo prvo hrvatsko mjesto molitve određeno posebno za supružnike željne djece: „Jaslice Male Marije“. Ovo se trenutno radi, donacije su vrlo (vrlo) dobrodošle ? Riječ je o „Nazaretskoj kućici“ gdje ćemo štovati Malu Gospu, Djevojčicu Mariju u njezinu preslatkom kipu. Tu ćete moći koliko god želite moliti i primiti blagoslov svećenika, naših pavlina. Do kućice će voditi postaje posebne krunice, a u samoj kućici supružnici će moći učiniti jednu posebnu posvetnu molitvu. Nadam se mnogim fotkama dječice i sretnih tata i mama!!! Silno se radujem ovom mjestu, već ludim od nestrpljenja da ga otvorimo i nadam se Božjoj divnoj ingerenciji u ovo trpljenje koje tolike mnoge danas vrlo žalosti i brine!

– Posjetite našu udrugu „Betlehem“ na dane kada se stotine i stotine zajedno (opet: zajedno!… tu leži snaga vjere) mole na tu nakanu: dođite u veljači na Dan života, u svibnju na Majčin dan, u rujnu na Molitveni sabor za nerođene. O točnim datumima upitajte udrugu u bilo kojoj podružnici, telefonom ili e-mailom. Mi smo udrugu i stvorili prije svega kao molitvenu zajednicu ljudi koji ljube život. Od molitve i zajedništva razvija se sve ostalo.

– Svakako potražite i slušajte i liječnike! Ponekad je u pitanju neka vrlo izlječiva bolest ili nedostatak nečega ili višak nečega. Ne možemo se liječiti isključivo „duhovno“ – to je potpuno krivo. Ne upadajte u zamke sektaštva, pseudo-duhovnjaka, pa ni ovih tzv. „naših“.

– Nosite karmelski škapular, molite krunicu, nabavite si tzv. Čudotvornu medaljicu ili „Gospin pojas“. To su „blagoslovine“ koje nam je Nebo udijelilo radi našeg dobra a Crkva odobrila s velikom nadom u uslišanje. Uključite se u aktivnosti neke molitvene grupe/zajednice/pokreta u vašoj župi ili gradu! Ima toliko krasnih Marijinih, evangelizacijskih, karizmatskih zajednica… U njima možete zaista naći dobre prijatelje i učiti zajedno s njima o Gospodnjim putovima i metodama. Ozbiljne, pravovjerne, zdrave duhovnosti, provjerene i crkvenim autoritetom vođene karizmatske zajednice zamolite za tzv. „zagovornu molitvu“. Nabavite si Sveto pismo i svakodnevno ga čitajte. Tu ćete naći iznenađujuće mnogo korisnih savjeta i mogućnosti da budete sretniji i u miru…

Ako ste već dugo u braku bez djece, i nikako ne dolazi do začeća, zašto da ne razmislite o udomljavanju ili o posvojenju djece?! To je najveće dobro djelo koje možete učiniti u životu: dati nekomu sebe, ime, krov nad glavom, obitelj, školovanje, ljubav. Ne bojte se. Pustite ljudske obzire. Odvažite se. Prihvatite tu djecu kao svoju. Zavolite ih! Od srca preporučujem! Razmislite!!! Hrabro!!!

Svakako vas podsjećam kao svećenik i na sljedeće:

– Tzv. „umjetne oplodnje“ nisu dozvoljene od Crkve, članovima Crkve, Isusovim učenicima, Božjem narodu, ljudima koji idu putem svetosti. A ta Crkva je naša razborita i sućutna majka koju vodi mudrost Duha Svetoga. Nemojte odvajati spolni čin od začeća. Nemojte dopustiti da djeca u stadiju embrija (imaju besmrtnu dušu, anđela čuvara, već su živa, već su ljudi) budu zamrznuta ili odbačena. To je grijeh istovrstan abortusu. Imajte vjere i strpljenja. Dijete nije Božja obveza, ono je Božji dar. Cilj ne opravdava sredstva. Vjera se u nama vidi baš u takvim situacijama: ili je imamo ili nemamo. Ispod lijepe površine često se svašta može naći… Na primjer, koliki su mi samo došli „da položim ruke“, a u teškim su svađama! Kako onda Bog može djelovati? Baš kad smo u krizi otkriva se zapravo kakvi smo i što smo. Nije samo stvar u „dobiti dijete“ – jer dijete je otajstvo! Ono je cijeli jedan svoj poseban svijet! Nije svejedno rađa li se dijete u braku ili izvan braka, kao plod silovanja ili kao plod ljubavi, u dubokom razočaranju zbog neplaniranog začeća ili u beskrajnoj sreći… Početak određuje i mnoge važne stvarnosti u daljnjem životu, kao što je, na primjer, emocionalna povezanost s roditeljima. Od prvog trenutka postojanja to sićušno stvorenje ima dušu, a duša su osjećaji, pamćenje, duhovnost, beskrajnost i vječnost, zakoni i nepoznanice… Ako si uistinu katolik, nećeš prihvatiti medicinski potpomognutu oplodnju, jer vjeruješ da nije u redu sve što možeš i jer prihvaćaš da ima jedan autoritet koji je vođen Kristovom voljom i duhom, a to je tvoja Crkva. Danas je takav moralni nauk Crkve i mi smo ga danas dužni slijediti – ne možemo selektivno odlučivati što nam se u Crkvi sviđa, a što ne. No, svi imamo i slobodu, i nitko nikome ne može nešto nametnuti. Ali treba znati da svaki naš životni izbor ima i svoje posljedice. Tako ćemo onda prihvaćati i mnoge druge krive metode rješavanja naših muka. Nije li onda i abortus ponekad „opravdan“? I eutanazija, prema mjerilima: „patim, a ovo je jedina opcija“? Ja vjerujem svojoj Crkvi ma kako ju svijet etiketirao i izvrgavao ruglu naše zakone. I da, poznajem djecu začetu u tim oplodnjama, i ne činim nikakve razlike, i veselim se sreći roditelja. Ali ostajem pri nauku svoje Crkve.

– Vrlo važno, pa i najvažnije: dijete ne smije postati idol! Dijete ne može zasjeniti Boga, pa čak ni bračnog druga. Morate se voljeti jedno zbog drugoga. Seksualni odnos ne smije postati samo rutinsko sjedinjenje zbog jedine želje – djeteta. Tako možete naštetiti svojem braku. Tako se stvara i psihička prepreka, jer postajete sve nervozniji i u sve većem pritisku, a beba ne dolazi. Možda trebate obnoviti i svoju romantiku, živjeti polaganije, spontanije? Kad ste zadnji put bili na odmoru, sami? Kad si izveo svoju suprugu u restoran, kad si ju primio za ruku, kupio kakav poklon? Kad si joj dao karticu i poslao ju da slobodno troši u Zari i Mohitu? (Hehe) To su sve neki detalji koji mogu biti odlučujući. Ne zaboravimo da smo samo i prvo ljudi. A ljudi trebaju pažnju i ljubav i znakove privrženosti, ne samo lijepe riječi.

– Ponekad Gospodin u svojem sveznanju ipak ne uslišava naše molitve. Nama je to nedokučivo. Ali Bog ima svoje razloge. On je suveren u svojim planovima i odlukama. On ZNA VIŠE I BOLJE. Ne postoji garancija: ‘ovaj, ovo ili ono će mi izmoliti bebu’. Nekomu Bog u svojoj providnosti daruje jedno, nekomu petnaestero djece, a nekomu nijedno. Netko ima pet spontanih pobačaja, a netko bez problema ima pet namjernih. Netko rodi jedno dijete pa dijete umre u nesreći. Netko ne rodi nijedno a posvoji njih deset i svi su živi i zdravi. Ne razumijemo to. Djeca iz „dobrih familija“ završe ponekad u zatvoru, a djeca iz „loših obitelji“ postanu važne društvene figure. Tko će znati? Jedino možemo ljubiti Boga i čovjeka i boriti se da ostanemo vjerni Bogu. Sjećam se jednih roditelja koji su silno željeli dijete. Izmoljeno je dijete došlo. Majka je ubrzo začela i drugo. Pa ga je pobacila, jer došlo je „prebrzo“! Znam i nekoliko slučaja kad sam odgovarao neke trudnice od pobačaja, a njih su trudne sestre ili trudne prijateljice nagovarale da pobace! Znam i slučaj za kojeg su molile stotine vjernika, u raznim zajednicama i seminarima. Nakon godina molitve, žena je rodila sina a onda se rastala od muža i izbacila ga iz stana te iz firme koju je vodila, da bi živjela s ljubavnikom. Život je život, pun prijeloma i svakojakih čudnovatosti i opasnosti i nemoći i neplaniranosti. Ja mogu moliti, ali samo Bog dokraja zna situaciju. Dopustimo činjenicu da on nekad ne podari željeno dijete.

– Dobro proučite i vaše povijesti, živote, obitelji: je li bilo namjernih abortusa, spirala, tableta, čedomorstava? Je li se vrijeđalo i psovalo Boga? Je li se proklinjalo riječima: „Dabogda ne rodila… Idi k vragu… Nikad ništa od tebe… Što sam te donijela na svijet?…“ i slično? Je li se odlazilo astrolozima, vidovnjacima, bio-energo-terapeutima, gatarama, svećenstvu drugih religija (npr. hodžama), prizivalo duhove, koristilo magiju… Nosilo zapise, amajlije, amulete, čitalo se horoskope, vjerovalo u reinkarnaciju…? Bludnosti: jesu li se iskreno ispovjedile perverzije, preljubi, masturbacije, pornografija, požuda…? Je li se nekoga u mladosti nagovorilo – platilo – odvezlo – prisililo na pobačaj? Itd… Ove zle duhovne stvarnosti itekako mogu utjecati na ljudsku plodnost, kao i na ostale dimenzije života. Naš je život ovdje najozbiljnija moguća stvar. Grijeh je najveći čovjekov neprijatelj. Gdje se utvrdio grijeh, a nije bio ispovjeđen, nije se kajalo, nije se učinila zadovoljština… Nema blagoslova. Možda ima novca, zdravlja, pameti i ljepote, ali nema blagoslova. Kad su u pitanju ovakva teška prokletstva nad ljudima, predlažem naš najveći dar i zaštitu i vrelo spasenja i oslobođenja: svetu misu. Treba dati nakanu, i u toj misi sudjelovati.

– Ponekad se treba i – kako kaže Biblija – „odvratiti od ispraznog načina života“. Neki se ne bi uopće ni molili ni sudjelovali u sakramentalnom životu, ni činili dobro, a žive isključivo za zabavu, modu, sport, tijelo, često bahato prema drugima, te mi dolaze bez ikakve volje da nešto učine i u duhovnome smislu, ne samo površno. Ja nisam bioenergičar niti mag niti čudotvorac. I takvima nažalost ne mogu nikako pomoći, jer su se zabetonirali u ovaj svijet. Neki nude novce za bebu: ne ide to tako. Meni je odvratno takvo trgovanje i uopće misao da se nešto može „kupiti“ od Gospodina Boga.

– Teški grijesi čine jednu duhovno-duševnu blokadu u čovjeku, koja onda prelazi i na tijelo! Jedna istinita sveta ispovijed može sve promijeniti! Nipošto ne živimo izvan Božje milosti, to je put u pakao. Imajmo strah Božji. Oduprimo se svijetu u njegovim lažima i maglama.

– Također, ne predlažem da se odmah, na preporuke koje ćete sigurno i svakako čuti, javljate raznim „egzorcistima“ ili moliteljima i tzv. „ultra-katolicima“ koji bi vas trenutačno proglasili „opsjednutima“ jer i toga sam se nažalost naslušao… Svakako, postoji prokletstvo, ali budimo jako oprezni i razboriti pri takvim terminima. Oni će vam napraviti samo još veću štetu u glavi i u braku i u srcu.

– Važno: ako se samo supruga zalaže za dijete, a muž doma spava, peče roštilj s ekipom ili se srami ili ne pohađa crkvu itd., onda nije dobro. Oba supružnika trebaju sudjelovati u ovom vapaju dragom Bogu – Stvoritelju. Ja, na primjer, ne primam na razgovor i molitvu samo jednog bračnog druga (čitaj: suprugu, uvijek). Bi li se taj „budući tata“ uopće i zahvalio Gospodinu na daru djeteta? Bi li ga učio voljeti i slušati/čuti Boga, koji ga je stvorio? Ako ne ide u crkvu, ne čuje, između ostaloga, Deset Božjih zapovijedi. Ako ne čuje, ne zna ih. Ako ih ne zna, pa po kojim mjerilima i pravilima gospodin živi? Ne želi se ispovjediti – ne želi učiniti ni tu minimalnu žrtvicu? E, onda dragi moj, i ne moraš dolaziti.

– Ponekad je također problem u nezdravom načinu življenja. Preveliki stres, cigarete, alkohol, težak fizički posao… Ponekad je jedino dobro rješenje odseliti se ili naći drugi posao, žao mi je na iskrenosti. A što drugo da kažem ljudima koji godinama trpe maltretiranje susjeda, buku noćnog kluba, klijente astrologa u prizemlju…? Ne znam, nekako mi „trpite i molite“ nije baš sretno i cjelovito rješenje. Malo mi je to mazohistički. A i ako dođe dijete, kako će to na njega utjecati? Što se tiče zlostavljanja, ja sam ekstremno modernistički svećenik. I uopće ne sumnjam da sam u krivu. Jednostavno ne mogu blagosloviti nikakvo zlostavljanje i ne mogu ga opravdati nikakvim citatima evanđelja. Kad su Gospodina Isusa htjeli ubiti u Nazaretu, lijepo je krenuo dalje i otišao u Kafarnaum… Ako nemaš mira u vlastitom stanu, pa kako onda dalje? Ne bih sad o problemima sa svekrvama ili punicama ili s ostalom rodbinom, ali kažem samo ovo, nekad se čovjek ipak, usprkos svoj dobroj volji i žrtvi i pozitivizmu i ljubavi prema rodnom selu… mora otisnuti, otkinuti, osloboditi i ljudskih obzira i napada i zločestoće i tradicionalizma i tuckanja po glavi… Nekad mora krenuti naprijed, režući neku bolesnu „pupčanu vrpcu“ ili neku spiralnu situaciju nemira. Jednostavno, nema druge. Ljudi smo, ograničeni smo. Možda je to i dobro, zar ne?

Ja puno molim za vas i razumijem vas. Ali ja nemam čudesne moći. Ja nisam posebniji od svojih kolega, osim što sam eventualno jadniji i grešniji i neprilagođeniji u mnogočemu. Ne vjerujte internetu, vjerujte meni koji najbolje znam sebe. To što će stotine (doslovno) dolaziti isključivo meni, nije nikakva garancija… Ja vas molim da imate i razumijevanja prema mojoj osobi također. Jednostavno ne mogu svaki dan sve ovo ponavljati… Prihvatite i poučite se i o svojim pravima i autoritetima koje imate kao Kristovi, u Kristu. Razmislite o svemu, potražite pomoć: naša Crkva tu pomoć nudi i pokrenite u sebi tu vjeru da je Bogu sve moguće! No, ako sve ovo ispravno shvatite, učinite koliko je do vas, vidite gdje jeste i što je možda krivo… A i dalje ostaju pitanja…

Slobodno mi se javite za termin razgovora i molitve. Jako vas volim Kristovom ljubavlju i uistinu se silno veselim kada čujem da se dijete začelo i rodilo! Još sam radosniji kad znam da će to dijete rasti u okruženju vjere i ljubavi koja izvire iz Božjeg srca. Hrabro! Nadam se da sam nekom pomogao ovim razmatranjima. Naš je Bog silan i divan, tražite lice njegovo, ne odustajte, ne idite krivim putem, budite strpljivi. Radite sve da se djeca rađaju, a ne usmrćuju u majkama. Koliko volimo „tuđu djecu“ toliko će nam Gospodin uzvratiti i u našoj. Hrabro.

p. Marko Glogović | Bitno.net