Kad posvećujemo sebe i svoje, predajemo u Božje ruke apsolutno sve što jesmo, imamo, planiramo, činimo. To postaje „sveto“ – predano, preporučeno i izručeno Svetomu Bogu. Izdvojeno od svijeta, na specifičan način. Posveta je vrhunac pobožnosti, ako je pobožnost iskrena i ispravna.

Foto: Shutterstock

Bez obzira koliko se govorilo: „Ne paničarite, zadržite mir“, nemoguće je izgleda pobjeći od (crnih) misli glede svega što se trenutno događa nama i svijetu. Samo smo ljudi, sad posebno svjesni ljudske krhkosti i nesigurnosti glede svega. Kako ne bismo barem povremeno bili zaokupljeni takvim mislima, kad nas je sve neočekivano i munjevito stiglo depresivno raspoloženje potaknuto slikama i vijestima odasvud. Bombardirani smo korona – pučem. Svi su mediji orijentirani uglavnom na virus, na posljedice virusa, na širenje i suzbijanje virusa. Ljudi trenutno samo o tome pričaju, prognoziraju i debatiraju, a prazne ulice, policijske ophodnje, maske na licima govore da ništa nije kao nedavno prije, i u tome se treba snaći. Dajmo si vremena. Borimo se s osjećajima i potresima u sebi. Teško je sve to objasniti maloj djeci kao i onima u odrastanju. Stariji ponovno proživljavaju ratove, boje se gladi, preko mjere su zabrinuti za unuke. Kršćani sada moraju, i posvećeni i laici, na tjeskobu naći odgovor u vjeri i „zaraziti“ bližnje utjehom i mirom. Ne da bi nevješto lagali ili nonšalantno prelazili preko činjenica, već da bi zaista zagrabili u zdravu duhovnost i crpili snagu iz Kristova duha. Nemoguće je zaustaviti bujicu pitanja bez jasnih odgovora, pogotovo u virtualno doba, ali možemo u tu bujicu unijeti Kristov križ i uskrsnuće.

Dobro je da nas svećenike i redovnike danas više pitaju i traže od nas duhovnu pomoć, makar preko telefonskog razgovora i preporukom u molitve. Zato i jesmo svećenici, zato i jesmo pozvani i opremljeni specijalnim milostima. Svakako traži pomoć i kod onih kojima je samima Bog nebrojeno puta pomogao. Smatram da svojim savjetima i uputama možemo mnogo doprinijeti tomu da se situacija prvo u duši umiri, i da se duše ohrabre. Zar nas i ne zovu „doktorima od duše“? Ali, također, svi moraju znati da mi duhovnici nismo stručnjaci baš za sva područja koja zanimaju ljude.

Ako se u ovo vrijeme napetosti ne unese spokoj koji Bog želi darovati svojima, i mi bismo kao kršćani – njegovi mogli postati žrtve raznoraznih slomova, teorija, nemoći pa i grijeha. Vrag sada tuče po živcima i po mašti. Lako je sada i nekoga okriviti ili se i s nekim bezrazložno zakačiti. Zato u Efežanima 6 Pavao moli da stavimo „kacigu spasenja“ na glavu – jer um nam je počesto izložen napadima kojih se bez Božje pomoći ne možemo osloboditi. Nije sve od vraga, ali iza svakog zla ipak u konačnici stoji on. Široka je lepeza razmišljanja, od kritičnog do nekritičnog. Tako, svašta mi znanci i nepoznati pišu i govore ovih dana, tražeći neko svjetlo u tami. Na primjer: Mirjani više ne dolazi Gospa u Međugorju, je li to kraj svijeta? Ili: sigurno će Papu zaraziti koronom, što će tada biti s Crkvom – jer je pisano „udari pastira i razbježat će se ovce“? Ili: što ako jaki potres ošteti nuklearku u Krškom – odosmo i mi i široka regija? Mnogi se pitaju i o svrsi najavljene mogućnosti slanja naoružanih vojnika na ulice. Onda, neki me pitaju može li se koronavirus podvrgnuti egzorcizmu, kao jedno evidentno zlo odnosno kao nešto što dolazi od Zloga? I mnogo sličnih pitanja, kojima se ne čudim, ali i na koja možda nitko nema odgovora. Jednima je sve ovo danas samo jedna „nebeska opomena“ koju Bog šalje jer su ljudi prešli svaku mjeru u odobravanju, promicanju, nametanju grijeha, do te mjere da se nečinjenje grijeha u mnogim zemljama svijeta počinje čak i kažnjavati. To jest evidentna istina. Drugima je ovo više od opomene, čekaju se samo i ubrzo „tri dana tame“ koja su prorokovana od mnogih mistika i – kraj svega. Da ne pričam o geopolitičkim spekulacijama. Ima i onih koji su zabrinutost odlučili utopiti u alkoholu. Uz sva ova i ovakve vrste pitanja i ponašanja, moramo naći načina da ostanemo uz glavno i važno a da sve nepotrebno ignoriramo.

Pa ipak, sve je moguće, zar ne? U kriznim vremenima i nemoguće je moguće, kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu. Da se u negativnostima ne bismo pogubili, pitajmo za ono duhovno važno nama važne – duhovne pastire. Upravo tu, u tim bespućima dvojbi i misaonih lutanja, nastupa katolička duhovna – Bogu posvećena osoba, poslana da proučava i poučava Božju riječ, da moli i čini milosrđe, da nekada kori, ali i da uvijek podiže. Ta duhovna osoba ne mora baš na svako pitanje znati odgovor i za svaki problem rješenje. Ta tko bi znao??? Rekao bih – i nije dobro kad bismo sve znali, jer neka nas znanja ne oplemenjuju i samo nas više opterećuju. No ista osoba s kršćanskim duhovnim poslanjem mora znati svakom pitaocu i tražitelju pokazati jedini pravi odgovor, rješenje, izlaz i spas: Isusa Krista. Ne sebe, ne samo neku ideologiju ili sistem, već osnovno: osobu Spasitelja i Otkupitelja čovjeka.

Evo, ja sam također takva jedna duhovna osoba (e, da sam barem sto posto), jer sam pozvan u duhovan stalež, da budem svećenik i redovnik, jer živim sa živim Isusom pod istim krovom i jer imam od crkvenih autoriteta mandat da naviještam Gospodina. Trudim se otkrivati duhovne pozadine stvarnosti koje vidimo i kroz koje prolazimo. Borim se da moja duhovnost ne bude samo u nošenju habita ili u tituli ispred imena. To što sam duhovna osoba ne znači opet da sam poseban, u onom svjetovnom smislu; ne znači da imam neku posebnu i nadljudsku snagu, da nisam podložan grijesima i padovima, da nemam svojih loših navezanosti, sklonosti i nemoći, da sve detaljno moram razumijevati te da imam neku nevidljivu specijalnu sve-rješavajuću moć (energiju) poput popularnih kod nas vidovnjaka ili bioenergičara. Otkako se skoro sve smije i skoro svi mogu nešto nuditi, vlada velika zbrka upravo u tom raspoznavanju duhova, duhovnosti, duhovnika, duhovnoga. Valjda sam „milijun puta“ dobio upite poput „Tko mi je nabacio urok – punica ili susjed?“ A za takve prehlade ja nemam lijeka i držim se na strogoj socijalnoj distanci. U vrijeme krize moramo se orijentirati samo na najvažnije stvari i na ozbiljna pitanja. Kao katolički svećenik jako sam svjestan svojih nedostataka i grešnosti. Znam da nisam imun na viruse svijeta. Moja je bolna grešnost opravdana i prekrivena krvlju Jaganjčevom, ali ipak je dio moje egzistencije i čini mi svakako i mnoge blokade. Sigurno sam kao svećenik mnoge i sablaznio nekim stavom ili ponašanjem, ponekad dao krivi savjet, ponudio čisto svjetovna rješenja, neprikladno reagirao, bio ohol, licemjeran, dvostrukih kriterija, osuđivao… Nisam imao strpljenja, poštovanja, ljubavi, propovijedao jedno a činio drugo. Sigurno. I ja sam ponekad i ohol i škrt i lijen i bezobrazan i naporan i pun ljutnje i neumoljiv i zloban. Bog, naime, ne zove u duhovan stalež supermene, nego slabe i jadne, da se može po nikomu proslaviti on, koji je sve. Ja jesam svećenik i redovnik, ali sam također čovjek koji vapi za Božjim milosrđem i zna da će samo po njemu postići spasenje duše.

Zašto ovo pišem? Prvo zato da se oni koji traže pomoć duhovnih naše Crkve ne oslanjanju na te duhovne – nego na Gospodina koji ih je pozvao u taj stalež i tu obdario potrebnim karizmama i poslanjima. Drugo, zato što želim da svi koji traže utjehu, ohrabrenje i putokaze u ovom po mnogočemu kaotičnom dobu, znaju da ih svećenik može razumjeti temeljno stoga što je i sam – grešnik, poput onih koji mu dolaze po savjete. Treće, zato što želim osokoliti duše da se osmjele tražiti taj savjet i pomoć kod svojih svećenika, redovnika i redovnica, jer na njima uistinu jest posebno Božje pomazanje i odabir – bez njihovih prirodnih zasluga, te po njima, usprkos slabostima s kojima se bore, Gospodin Isus snažno može progovoriti savjestima i srcima.

Dakle sada bih ja, kao katolički svećenik, htio svima koji u ova vremena osjećaju strah, nesigurnost, muku, dati jedno sasvim osobito duhovno oruđe u ruke, kojim će moći prokopati njivu svojeg života i tako dozvoliti Isusu da posadi u nju jedan izvrstan plod, koji će rađati svaki dan u godini, a procvasti u potpunosti u vječnosti. O ovomu sam intenzivno razmišljao od početka, od prvih dana spoznaje o koronavirusu i često mi se u molitvi vraćala ova misao. Dobivao sam neke „znakove“ da potaknem narod na ovo. Nedavno sam, također, završio čitanje jedne iznimne knjige, naslova „Evo ti majke – kako su šestorica muškaraca dobila najveću bitku svojih života“ (Christine Watkins, Kyrios, Split, 2020.) I ta me knjiga dobrano protresla te zagrijala ponovno za ono što ću sada predstaviti. Svaka stranica ove izvanredne knjige oduševljava za Mariju, za nadnaravno, za nebo; nevjerojatna svjedočanstva Božjeg neopisivog djelovanja u dušama; srdačno preporučujem! Htio bih svima dakle, koji se sada u umu, u srcu hrvaju s napastima, tjeskobom, zlovoljom, crnilom i napadima zloduha, u psihičkim i duhovnim rastrojenostima, u neizvjesnostima glede budućnosti… Ponuditi spasonosno a možda i sudbonosno duhovno rješenje, pomoć, put iscjeljenja trauma koje su nastale, put ozdravljenja emocija, put oslobođenja od duhovnoga tlačenja i svakako put obraćenja i svetosti, koji po ovomu dobiva konkretan oblik i smisao i cilj. Ovo sam činio u mnogim župama i zajednicama i uvijek sam dobivao prekrasne povratne informacije, svjedočanstva o novim i obnovljenim životima!

 

Molim vas da se svečano i ozbiljno (možda i ponovno) posvetimo Bezgrešnom Srcu Marijinu.

 

Kako, molim? Ne zvuči kao neka revolucija i revelacija. Što? Komu, zašto? Zar samo tako, samo to? Ma dajte, neće nas spasiti neki religiozni sentimentalizam, a ovo zvuči baš tako… Da, upravo to sada po funkciji duhovnika nudim i objašnjavam zašto u posveti vidim silan duhovni potencijal za naše vjernike, obitelji i narod. Volio bih kad bi se što više duša uključilo u ovu nebesku ponudu i rješenje. Jer to je u biti čin posvete – Božji dar, blagoslov, milost koja vodi do preobrazbe, do pobjede nad tamom, do istinskog mira koji dolazi iz istinskog pouzdanja u Božju providnost i volju.

Idemo od početka: 1917. godine u Fatimi se ukazuje Gospa pastirčićima Franji, Luciji i Jacinti. Odabrala je malene jer maleni se ne znaju pretvarati, vjeruju srcem, a preko njihove jednostavnosti i prostodušnosti Bog se može ponajbolje očitovati. Gospa se predstavila kao „Kraljica svete krunice“ i pozvala svijet na molitvu ove njezine, moćne za nemoćne, molitve. Mjesec dana nakon prvog viđenja, 13. lipnja iste godine, Gospa govori vrlo tužno i vrlo ozbiljno: „Približila se kazna ovom svijetu, za njegove mnogobrojne zločine. Bit će ratova, gladi, progonstva Crkve i Svetoga Oca… Ako ne poslušate… mnogi će narodi nestati.“ Kad neki tvrde da Bog nema baš nikakva udjela u ovomu, da je sve ovo normalno i da nije u pozadini grijeh… Više vjerujem Gospi. Kazna je, zapravo, logična posljedica grijeha kao načina života. Da bi spasio svijet, Gospodin se tada odlučio na još jednu šansu čovječanstvu – pozvati nas na posvetu Bezgrešnom Srcu svoje i naše Majke. On šalje svoju majku, ne bi li se čovjek nekako djetinje raznježio i prepustio se njezinom vodstvu, njezinom Srcu. Isus preko Marije želi doći do čovjeka. Međutim, gotovo se ništa nije dogodilo. Većina je ušiju ostala zatvorena, većina srdaca nije ozbiljnije reagirala – kako će se kasnije sama Majka Božja potužiti Elizabeti Kindelmann (+1985. g.), vidjelici iz Budimpešte, kojoj je objavljen „Plamen ljubavi Bezgrešnoga Srca Marijina“ i čija viđenja su nedavno priznata od Crkve. Ostvarilo se polako sve ono što je Majka pretkazala: nakon Prvog došao je i Drugi svjetski rat, a doživjeli smo i atentat na papu Ivana Pavla, kao i premnoge turbulencije u međuvremenu: od legalizacije abortusa, seksualne revolucije, od droge u svim oblicima i posvuda, sve do širenja i nametanja gender-ideologije. Židovi su gotovo istrijebljeni sa zemlje. Pravoslavnu su Crkvu gotovo uništili u Rusiji – samo je Staljinova strahovlada poubijala desetke tisuća episkopa i monaha, srušila tisuće crkava i manastira. Ratovi nisu prestajali i ne prestaju, da nabrojim nekoliko poznatijih sukoba: od Ruande, preko Iraka i našeg rata, do Sirije danas. Milijuni i milijuni i milijuni prognanih, ubijenih, osakaćenih, porobljenih, traumatiziranih, osiromašenih. U međuvremenu čovjek je uspio nanijeti i rane s nesagledivim posljedicama prirodi. (Mnogi su ponosno ismijavali i pogrđivali dragog papu Franju jer je apostrofirao „ekološki grijeh“, ali ne znam smiju li se još i sada, kad sve oko nas viče kako je priroda na rubu kolapsa, a viče i kroz ispuštanje nekih virusa, izgleda…) Dakle sve je to bilo objavljeno i prorečeno već one važne godine, koje smo stotu godišnjicu slavili nedavno – 2017. Ne pišem ovo jer želim strašiti, a i negdje sam pročitao da će se kažnjavati vijesti koje šire paniku – ne širim ju, nego evociram ukazanje koje je silno, silno bitno za razumijevanje posljednjeg stoljeća i današnjice.

Fatimski fenomen je neizrecivo bitan u svemu što pogađa Crkvu i svijet i u onomu što će se tek događati. Tko želi iole biti mudar u događanjima u kojima sudjelujemo, trebao bi posegnuti za materijalima o Fatimi. Nemoguće mi je ukratko naglasiti važnost ovih objava, pozivam da se proučavaju u ovim našim karantenama, jer ako poslušamo Majku, sve bi moglo biti dobro. Središnju poruku uz poruku obraćenja od grijeha i činjenja pokore, u Fatimi tvori upravo poziv na štovanje Bezgrešnoga Srca Marijina. Isus je objasnio da se to može učiniti konkretno: ispovijeđu i pričešću kroz prvih pet subota u mjesecu, razmatranjem otajstva Krunice i posvetom. Svijet je posvuda, u velikom otuđenju od Stvoritelja, izgubio srce za nerođenu djecu, za stare i bolesne, za radnike, za tolike druge. Nebrojeni su kršćani prezreli bogoštovlje, sakramente, minimalnu duhovnost. Nebrojeni su pogani prezreli takvo kršćanstvo. Bogopsovka je postala, na primjer, rak-rana u našem narodu. Ne može se psovati Boga i huliti i misliti da će i dalje biti sve pod njegovim blagoslovom. Gospodin milosrdno – prije nego nastupi sud – šalje svoju Majku, onu koja je živjela među nama i koja nas toliko silno ljubi i zagovara pred Bogom. Šalje ju jer je njezina misija upravo ta, brinuti se za ljude. Marija je tu misiju dobila u zadnjim riječima Sina raspeta na križu, koji ju je predao Ivanu (čija je tjelesna majka Marija Saloma bila pod istim križem) kao predstavniku ljudi i naroda. Ona pod križem postaje „Majkom svih Naroda“ kako će kasnije objasniti u nevjerojatnim i važnim amsterdamskim viđenjima (1945. – 1959. g.) Nužno je i neodgodivo ovo naše posvećenje na kojega sad nagovaram čitatelje.

Zaustavimo se na toj posveti. Kad posvećujemo sebe i svoje, predajemo u Božje ruke apsolutno sve što jesmo, imamo, planiramo, činimo. To postaje „sveto“ – predano, preporučeno i izručeno Svetomu Bogu. Izdvojeno od svijeta, na specifičan način. Posveta je vrhunac pobožnosti, ako je pobožnost iskrena i ispravna. Kroz posvetu se odričemo svojih, ljudskih poriva, nakana, manipulacija, mogućnosti, rješenja. Posveta je jedan vid saveza s Bogom, postavljanje sebe i svojega u njegovo kraljevstvo. I sama je Marija učinila svojevrsnu posvetu – po riječima svojeg „Veliča…“. Posvetiti se znači okrenuti sve prema Bogu, ostaviti sve njemu na raspolaganje, zatvoriti se u njega samoga, osloboditi cijeloga sebe za njega. Nije to lako, ne ide to automatski, ali polako čovjek vidi plodove. Posvetom Srcu Marijinu zapravo se bez zadrške predajemo i izručujemo onomu koji je stvorio i dao Srce Marijino, isprva svojem Sinu a onda i svoj svojoj djeci. Isus je rastao pod tjelesnim Srcem svoje majke devet mjeseci… Posvećujući se njezinom Srcu, sklanjajući se u njezinu nutrinu, postajemo štićeni od nje kao što je mali Isus bio zaštićen u njoj! Posvetu prati posvemašnje pouzdanje u Božje putove i odluke. Posveta je predivan nebeski dar nama zemljanima!

Posveta je čin vjere, čin nade i čin ljubavi. Kao i Krunica, posveta je i nebeska metoda raspetljavanja čvorova koje sami ne znamo otpetljati. Objasnit ću to na primjeru rata. Da bi se postigao mir, veliki ljudi svijeta, političari i vojnici, sastaju se i dogovaraju uvjete, načine i provedbu sporazuma. Međutim, i primirje i mir se mogu razvrći i poremetiti, a i kad nastupe pitanje je jesu li nastupili u srcima ili samo na papiru. Krunica i posveta su nebeske pomoći i oruđa stvaranja trajnoga mira, prvenstveno u srcima a onda između ljudi i naroda – na nebeski način. Ljudi imaju svoje metode, nebo ima svoje. Nebu se svidjelo da preko jedne „neugledne“ i skromne molitve ponavljanja, preporuke, vapaja, dovede istinski mir i blagoslov. Krunica nas veže uz Nebesku Majku, kao što je dijete u utrobi vezano pupčanom vrpcom uz svoju mamu. Kad smo posvećeni, ne znači da smo bez problema! Ali to znači da će probleme rješavati Gospodin, koji uzima naše stvarnosti u svoje ruke. Posveta nije ni podmićivanje Gospodina. Nju prati iskreno obraćenje i popravljanje krivih izbora. Posveta nam donosi radost i ona nam pruža milost ustrajnosti i zagledanosti u Krista, dok poput njega nosimo svoj križ života. Po Marijinom Srcu ulazimo u Srce Isusovo, u njegove tajne, u intimu s božanskim. Marijino je Srce prežalosno, okrunjeno trnjem, jer se njezin rod, ljudi, tako ponašaju prema Gospodinu. Od inatljivog fizičkog rada nedjeljom do ubojstava malenih poput Isusa, u majčinoj utrobi… A sve to ne može ostati bez posljedica, jednostavno ne može. Posveta dolazi i kao melem na te posljedice. Isus od nas traži srce. Zauzvrat nam nudi svoje i Srce svoje Majke. Ona, Marija, je tajna. Ona je bila i ostala sto posto Božja. Ona je bila raj Božji na zemlji, kako reče sv. Montfort. Kažu da će se najveći sveci – Marija i Josip – sakriveni od Boga u Bibliji, u punini otkriti na kraju vremena. Mariju je Bog stvorio samo za sebe, pripadala je isključivo njemu. Marijino krilo vodi do Očeva krila, u nebu. Sakriti se u Marijinoj utrobi, u njezinu Srcu, to nas čini sličnima Isusu. Zanimljivo da su to shvatili maleni pastiri, a veliki svijeta nikako da u to proniknu.

Prvi koji su se javno i glasno posvetili Bezgrešnom Srcu bili su portugalski biskupi, zajedno s narodom, 1931. g. Gospodin ih je nakon posvete čudesno oslobodio prijetnje iz susjedne Španjolske, gdje je buktio građanski rat i gdje su komunisti radili sve da se taj rat proširi dalje. U Portugal ipak nije ušao. Učinili su to ponovno godine 1938., moleći da ih Gospa svojim Srcem zaštiti pred monstruoznostima Drugoga svjetskog rata. Nikomu do danas nije jasno kako je Portugal uspio ostati neutralan i kako ga, praktički, ovaj užasni rat nije dotakao! Prvi nakon Portugalaca Bezgrešnom Srcu Marijinu posvetili su se Poljaci, njihovi biskupi i narod. Njih preko milijun je 1946. godine na Jasnoj Gori zavapilo nebu, da ih po Srcu Bogorodice Djevice spasi od robovanja sljedećem zlu nakon nacizma, odnosno komunizmu. Dogodilo se čudo. Iako unutar komunističkog bloka, poljska Crkva je jedina ostala slobodna u djelovanju: bili su bez cenzure propovijedi i nauka, sami su birali biskupe bez uplitanja vlasti, nisu im oduzeta crkvena dobra, sjemeništa i bogoslovije i samostani su funkcionirali gotovo bez problema, iako je naravno bilo slučajeva represije i opstrukcije. Sami su tisuće puta zaključili kako je to bilo zbog posvete Bezgrešnom Srcu Marijinu. Fatimske ukazanja usko su vezana uz Rusiju, čiju je posvetu svojem Srcu Gospa izrijekom zatražila, kako se iz Rusije ne bi na cijeli svijet izlilo veliko zlo. Kao što se na kraju nažalost i dogodilo. Da sad ne idem u detalje, samo ću podsjetiti kako je Lenjin prvi ozakonio i proširio ubijanje nerođene djece.

Dana 2. prosinca 1940. g. sestra Lucija pisala je papi Piju XII. sljedeće: „Sveti Oče, ako ne griješim u sjedinjenosti svoje duše s Bogom, naš je Gospodin obećao raširiti svoju osobitu zaštitu nad Portugalom u vrijeme ovoga rata, upravo zato što je taj narod preko portugalskih biskupa posvećen Bezgrešnom Srcu Marijinu – obećao je tu zaštitu kao dokaz milosti koje će udijeliti i svakom drugom narodu, ako mu se posvete poput Portugala.“ Digresija. Ako je posveta sačuvala ove Crkve i narode od kudikamo gorih posljedica ratova, zar ne bi i nas mogla obraniti od težih posljedica virusa? I tako nam političari govore da smo u ratu, u ratu s virusom.

Kako dalje prevodim s interneta, sestra Lucija piše: „Posveta je stup naše molitve, ona je snaga koja ju drži. Prije svega, riječ je o posveti nas samih, naših neurednih navezanosti, radi se o odricanju od naših grešnih ovisnosti koje svoj izvor imaju u požudi, egoizmu, ugodama i ambicijama. Sljedeće, posveta se treba učiniti dobrovoljno, kao žrtva Gospodinu, da mu naš prinos bude ponizan dar ljubavi i naše zahvalnosti. Takva je upravo Bogu mila molitva s posvetom, koju traže Srca Isusa i Marije, da ih prinesu Ocu kao plod nastavljanja djela Otkupljenja, za spasenje čovječanstva. Oni koji će živjeti ovu posvetu Bezgrešnom Srcu Marijinu, bit će istiniti u svojem obraćenju i posvećenju, bit će novo pokoljenje koje će pobijediti zlo, pokoljenje Bezgrešnoga Srca, narod komu je Marija Majka.“

Vrlo je lijepo posvetu objasnio papa Benedikt XVI., još kao kardinal Josip Ratzinger, kad piše u Uvodu komentara Treće fatimske tajne ovako: „Kako bi se spasile duše od pakla, darovana nam je pobožnost Bezgrešnom Srcu Marijinu – na silnu začuđenost ljudi iz anglosaskog i njemačkog kulturnog kruga. Da bi se to razumjelo, treba se kratko pojasniti. U biblijskom jeziku „srce“ označava središte ljudskog postojanja, ono u sebi sadrži razum, volju, temperament i osjećaje; u kojima čovjek pronalazi sebe sjedinjena u jednu cjelinu, svoje unutarnje usmjerenje. „Bezgrešno Srce“ bi, prema Mateju (usp. 5, 8), bilo srce koje je, zahvaljujući oslonjenosti na Boga, postiglo savršeno duhovno jedinstvo i zato „promatra Boga“. Štovanje Srca Marijina stoga znači približavanje tom stavu, u kojemu „fiat“ – „budi volja tvoja“ postaje središte koje oblikuje cijelu egzistenciju. Kad bi se u komu pojavilo pitanje smijemo li između nas i Krista stavljati neko stvorenje, trebalo bi se prisjetiti kako se Pavao nije libio pozvati zajednice: „Mene nasljedujte!“ (usp. 1Kor 4, 16; Fil 3, 17; 1Sol 1, 6, 2Sol 3, 7-9.) Primjerom Apostola, ove su se zajednice mogle uvjeriti kako treba ići za Kristom. A mi, od koga bismo se bolje u naša vremena mogli učiti negoli od Kristove Majke?“

Naravno, posveta ima smisla samo ako je učinjena ozbiljno, u duhu vjere, i ako se poštuju obećanja dana u njoj, odnosno ako se vrše obveze kojima smo se tijekom posvete (koja se može ponavljati o blagdanima ili slično) obvezali pred Bogom. Posveta Srcu Marijinu nije samo neki ljupki čin pobožnosti, posveta mora biti nešto puno više! Posveta ipak ne obvezuje pod grijeh, barem ne pod teži – Crkva je razumna i zna da smo neprestano u duhovnim kondicijama koje nam malo „daju krila“ a onda nas malo bacaju na pod, kao u džudo-zahvatu. Posveta bi svakako trebala proizvesti u našoj volji jedan jak i ustrajan odjek.

Posvetiti se Bezgrešnomu Srcu Marijinu znači i vezati se iznutra s njezinom voljom, željama i zamislima, i treba ih vršiti kako i kada to Srce pokaže i nadahne. Kako je Marija najgorljivije ljubila Isusa, najviše ga služila i slušala, tako i po posveti njezinu Srcu ona nama postaje učiteljica i primjer istih osjećaja i stavova prema Spasitelju. Mariji je sve njezin Isus, Marijinima je sve njezin Isus.

I prije Fatime kraljevi i/ili biskupi su posvećivali svoje zemlje i/ili Crkve Isusu, Mariji, povjeravali sudbine zemlje u ruke nekom svecu… No s fatimskim objavama pojam „posveta“ – pogotovo posveta Srcu Marijinu postaje nešto uistinu uzvišeno, ljekovito, plodonosno i pobjedonosno. Nešto vrlo posebno. Kada se dakle ta posveta učini ozbiljno i s ljubavlju, u pouzdanju i povjerenju, ima veliki i sudbonosni utjecaj na pojedince i narode. Svakako se na posvetu ne treba gledati magijski, kao na neko instant-rješenje, preuzetno. Automatizam, ponavljam, ne vrijedi u ovom i sličnim poduhvatima. Posveta je nešto što traje, ona unosi jedan novi odnos, koji treba i njegovati da bi živio i preživio mnoga trpljenja koja sigurno dođu svakomu. Posveta je i kao brana koja zadržava (smrtonosne) grijehe da nas preplave. Srce Marijino bdije nad svima koji mu se predaju! Kako je nevjerojatno imati takvu majku, takvoga Srca!

Ljudi smo. Kršćani smo. U ovim vremenima dobro je i koristiti sve ljudske potencijale koji bi nas i nešto razveselili, opustili. Bit će u nas i viceva i pjesama na temu virusa, već ih ima, dobro je da ih ima. Mi smo, na primjer, našu samostansku kuharicu prekrstili u: sestra Kovidija. Bit će i velikih studija o tome kako su narodi i politika i ekonomija reagirali na sve posljedice virusa… Na kraju, najbolje će proći oni koji su iz svega izvukli jedan poučak koji vrijedi za vječnost, ne samo za ovozemaljsko. Kao što je dobro razmišljati pozitivno, dobro je i razmišljati duhovno a duhovno je uvijek pozitivno. Ako razmisliš, uvidjet ćeš da je vrlo dobro učiniti posvetu Bezgrešnom Srcu Marijinu! To se može učiniti nakon na primjer, neke devetnice molitve i posta. Možda najbolje – na neki Gospin blagdan. Sjajno bi bilo da u tome sudjeluje čitava obitelj. Dođemo pred sliku ili kip (ako ima) i krenemo s molitvom Krunice, uz koju se mogu dodati i druge molitve, napisane ili izrečene srcem. Možemo i ne moramo i kleknuti, dok izgovaramo (ili ponavljamo za npr. ocem obitelji) riječi posvete. I nju možemo izreći srcem, a uzorke svakako možemo naći na webu.

Eto, odgovorio sam mnogima koji su me tijekom neizvjesnih i gorkih dana korizme 2020. pitali za savjet glede duha i duhovnosti koju bismo mogli ostvariti u ovim „znakovima vremena“. A u svim tim znakovima treba nam svijetliti Božja riječ koja kaže kako nam „Gospodin neće dati više nego možemo nositi“. Nemojmo gledati isključivo crno – jer znamo koga nazivamo „crnim“. Majčinsko i kraljevsko Srce Marijino nas može ražariti plamenom svoje ljubavi, da ne klonemo na putu spasenja, a na tom ćemo putu nailaziti na mnoge prepreke i potrese. Ali Gospodin zna za to, ta rekao je da poznaje svaku našu misao, svaku „vlas s glave“, kako ne bi znao za potrese duha i tijela? On zna i on nas bodri u svemu što moramo proći dok smo ovdje. Učinimo posvetu ovom predivnom Srcu, koje nas zove da se zaljubimo u Srce Isusovo. Bilo bi sigurno idealno kad bi ovakvu posvetu organizirali na nacionalnom nivou i kad bi se u nju uključile duhovne vlasti biskupija, župa, sjemeništa, bogoslovija, samostana, pokreta. Možemo se i idemo se i za to pomoliti.

p. Marko Glogović | Bitno.net