Za nas ljude je jednako važno ono što stabilno posjedujemo i što jesmo u svojoj ljudskoj biti, kao i ono što želimo biti i dodatno ostvariti. Mi nismo ostvarena bića, već smo u trajnom rastu i ostvarenju svojih mogućnosti, moći i želja. Po tome se razlikujemo od ostalih bića, jer smo kadri željeti i usmjeriti svoje postojanje prema budućim ostvarenjima putem vlastitih želja. No dogodi nam se da ne znamo ispravno željeti, te od tolikih želja ne vidimo istinu stvarnosti, pa ni svoje prave mogućnosti prema kojima trebamo usmjeriti vlastite želje. Ako su naše želje nezrele ili necjelovite, onda ne vidimo niti što je život i što nam daje, pa postajemo nezadovoljni i osjećamo se neostvareno. Od takvih i tolikih želja dolazimo u situaciju da umiremo od žeđi za nečim što nemamo, a i nije nam primarno u životu. Želje ovoga svijeta nas čine žednima do mjere da umiremo od žeđi pored svega što imamo, te na kraju nikad ne dođemo do posjeda onoga što nam istinski treba. Žeđ želja je kao neimaština koja nas tjera da želimo imati, te je odraz unutarnjeg nesređenog stanja duše više nego činjenica o stvarnosti koje bi nam uistinu trebale. Žeđ želja je dokaz da nismo svjesni koje bogatstvo posjedujemo u duši, pa onda grčevito tražimo dalje i padamo u još veću žeđ želja. I takva žeđ želja u nama guši stvarne potrebe koje nosimo za Bogom i vječnim dobrima. Sami sebi ugušimo želju za Bogom, jer smo žrtve svojih želja i predodžbi. Pretvorimo život u pustinju u kojoj Boga nema, samo zato što smo svojim željama dali na volju da žeđaju za zemaljskim dobrima.

Potvrdu da čovjek postaje žrtva svojih nekontroliranih želja pronalazimo i u današnje evanđeoskom odlomku. Isus, umoran i žedan, oko podneva dolazi do Jakovljeva zdenca u Siharu. On ište piti u žene Samarijanke koja dolazi zahvatiti vodu, čime izaziva njezinu pozornost, da bi u nastavku razgovora razbudio i njezinu radoznalost i želje. Ona je živjela u svojoj ograničenoj zemaljskoj perspektivi promijenivši nekoliko muževa, pa joj Isus pokušava otvoriti oči i usmjeriti pogled prema novim stvarnostima koje do tada nije poznavala: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi od njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“ Isus joj svojim riječima otkriva da je u neznanju dara Božjega, kao i pravog Isusova identiteta. U svojoj zemaljskoj stvarnosti nije bila u stanju otkriti što bi trebala željeti i prema čemu težiti. Uslijed tegobne svakodnevnice u kojoj se trebala snalaziti i mučiti oko preživljavanja zaboravila je iskati istinske sadržaje života i uspostaviti zajedništvo s onim koji joj je mogao dati vode žive.

A kao što je Isus Samarijanki otkrio prema čemu treba usmjeriti svoje želje, jednako tako i nama danas otkriva da nije problem nas kao ljudi u tome što imamo ili nemamo, već u tome što u sebi razvijamo neispravne želje poradi kojih ne doživljavamo dovoljno dobro ni bogatstvo svoje ljudske biti, ali isto tako ne znamo vrednovati ni vlasništvo koje nam je također došlo od Gospodina. Želeći nešto drugo i drugačije, te želeći mnogo više od stvarnoga, dovodimo sebe u situaciju da se osjećamo uvijek u potrebi, da smo željni i žedni tolikih sadržaja koji nas okružuju, a da ne možemo ozbiljno shvatiti i prihvatiti što nam stvarno treba. Štoviše, razvijajući nezdrave želje, u sebi gušimo one iskonske želje i potrebe koje struje u dubini naše duše, a koje Isus želi razbuditi da u nama provru kao izvori vode žive, to jest vode koja teče iz njegova života u naš život.

Svojim primjerom Isus nas uči prioritetu želja i potreba. On koji je bio žedan i zaiskao je vode, ipak nije imao za prioritet utažiti svoju žeđ. Veća mu je potreba bila ukazati ovoj ženi za čime bi ona trebala žeđati, to jest što bi ona trebala željeti. Na istovjetan način je pokazao učenicima da je bio gladan vršenja volje Božje, a ne zemaljske hrane. Tako je i ovoj ženi, te kasnije i svim ostalim stanovnicima Sihara, kao i svojim učenicima, pokazao za čime trebaju žeđati i gladovati, to jest prema čemu trebaju biti usmjerene njihove želje. Htio ih je poučiti da im najveća želja i potreba treba biti da navijeste ljudima spasenje. A da bi to mogli, pozvani su željeti ‘dar Božji’ koji nije predmet ili izvanjska sila i moć, već je to osoba Sina Božjega koji je Spasitelj svijeta. Uistinu, pozvani su po njemu željeti neprolazne darove i milost koju samo on daruje svijetu, kako sam reče: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.”

Na ovaj način i nas Isus potiče da žeđamo za onim neprolaznim sadržajima te da ovladamo svojim željama prema zemaljskim i propadljivim stvarnostima. Bog nas nije stvorio kao bića želja za zemaljskim, već nam je usadio žeđ za nebeskim sadržajima. Što naše želje budu više odgovarale nebu i nebeskom pozivu, to ćemo biti sretniji i ispunjeniji te nećemo biti ljudi nesigurnih i nestabilnih želja, već pouzdane nade koja ne postiđuje. To je put osobne zrelosti i cjelovitosti prema kojoj nas vodi Gospodin na našem korizmenom putu. Korizma je vrijeme savladavanja ljudskih želja i potreba te ujedno isticanje onih nebeskih kojima je Isus punina. Što više budemo žeđali za njim, to ćemo biti ostvareniji na zemlji i prikladniji za nebo. Što više težimo za njim, pokazujemo da smo pronašli istinski smisao i puninu koja nas ne vara, nego nam uvijek pokazuje koliko smo uvijek njega potrebni i koliko bez njega ostajemo u sebi prazni. Bez njega ne možemo dosegnuti puninu života, niti se možemo napiti iz zdenca vode žive. Usmjerimo stoga prema njemu sve svoje želje i potrebe, pa ćemo tako bolje vrednovati i vlastiti život i sve što u njemu posjedujemo no nećemo poradi toga propustiti da njega slušamo, za njim hodimo i s njime boravimo, jer samo on nam u duši otvara izvore žive vode koji nas natapaju neprolaznim životom.