Zašto je Isus za apostole odabrao obične ljude?

5. nedjelja kroz godinu – C

Kad je Isus započeo svoje propovijedanje u Palestini, nije se isključivo posvetio samostalnom propovijedanju okupljajući sljedbenike, već mu je cilj bio prikupiti i vrijedne suradnike kojima može povjeriti svoje poslanje. No način na koji ih je izabirao bio je u najmanju ruku neobičan do mjere da postaje gotovo neprotumačiv. Štoviše, moglo bi se zaključiti da je birao svoje suradnike nasumce, bez ikakvih kriterija. Jer da je htio primijeniti kriterije kojima se vode ljudi, onda bi otišao bio u rabinske ili gradske škole, tražio kvalificirane ljude s diplomom. Potrudio bi se saznati gdje postoje dobri profesionalci, vješti i poduzetni ljudi, imućni i sposobni menadžeri, govornici i demagozi, filozofi i profesionalci komunikacije koji će plijeniti pozornost svojim nastupima. Tražio bi ljude kojima će se običan čovjek moći diviti i čijim će riječima i stavovima povlađivati.

No Isus ne čini ništa od svega toga, jer je htio sam stvoriti zajednicu uvjerenih navjestitelja svoje riječi koji će na vjerodostojan i vrlo originalan način vršiti povjerenu zadaću. A to znači da je birao one koji se nisu trebali oslanjati na ljudske metode ‘osvajanja’, to jest uvjeravanja ljudi, već im je prioritet bio usredotočiti se na bit Božje poruke, te je prenijeti vjerno. Prenijeti Božju poruku vjerno značilo je da neće ići na ljudske kompromise, da je neće ni onečistiti ljudskim idejama ni ublažiti razumskim dvojbama, već da će je prenijeti onako kako su je čuli od samoga Boga. Pa i kada zvuči kao nemoguće ili nevjerojatno, trebali su joj biti vjerni, a lakše su mogli biti vjerni oni jednostavni i priprosti ljudi koji pred Bogom nisu imali ljudskih kalkulacija. Jer umišljene osobe koje bi pomislile da otkrivaju Boga ili zanemaruju da Bog zna više o sebi nego oni o njemu, ili pak ne vide da Bog sebe bolje očituje ljudima nego što ljudi mogu otkriti o njemu, bile bi u opasnosti u ime svojih spoznaja previdjeti Božju objavu ili žrtvovati njegovu istinu. Jer Božja istina se ljudima može učiniti toliko nevjerojatna, da je onda ostave sa strane kao obmana koja nema veze s razumom. Božja mudrost može biti toliko neobična da je ljubitelji ljudske mudrosti odbace kao ludost. Božje očitovanje ih može u tolikoj mjeri zbuniti i ostaviti u nevjerici, da ga potpuno odbiju i prezru kao nevjerodostojno. Upravo zato Isus ne traži ljude koji bi mogli pomišljati da su oni nešto pridodali Božjoj objavi i istini, već traži i izabire one koji će biti svjesni da su sve primili od Boga. A oni koji su svjesni da su sve primili, onda znaju da trebaju naviještati samo Božju objavu, a ne ljudska mišljenja i teze ili svoja uvjerenja i pretpostavke. Zato je Isus pozvao kao prve učenike i suradnike četvoricu ribara, jer će oni biti potpuni ‘dužnici’ Božje objave, te ljudi koje neće moći naviještati drugo osim što im je Bog povjerio.

Drugo, što je Isus htio od onih koje izabire je da prenose i prenesu Božju poruku uvjerljivo, odvažno i sa zanosom, a ne samo formalno odrađujući kao neki posao, običaj ili tradiciju. Htio je one koji će osjetiti potrebu žurnog navještaja, te spremnog stavljanja njemu na raspolaganje. Zato izabire Petra jer je ostao zatečen njegovim riječima do mjere da je bio spreman na profesionalnu ludost: nakon noćnog neuspješnog ribolova na Isusovu riječ baciti mrežu. Poziva njega koji se zbog obilne lovine riba potpuno zapanjio da je se osjetio nedostojnim biti tu s Isusom na lađi. I upravo je time pokazao da je ušao u proces čišćenja od samoga sebe, to jest u proces shvaćanja da je nedostojan Božje poruke i riječi, njegovih djela i čudesa. Baš time je postao prikladan biti navjestitelj, jer je bilo očito da neće naviještati sebe i svoju mudrost, koje uostalom i nije imao u nekoj posebnoj mjeri, već da će naviještati ono što je čuo i vidio od živoga Boga, to jest sadržaje koje mu je Bog ponudio da se u njih osvjedoči. Samo tako zahvaćen Božjom riječju i djelima, mogao je biti uvjeren u Božju spasenjsku prisutnost u svijetu, te ju je mogao navijestiti uvjerljivo.

Ovakav Isusov izbor tiče se danas i svih nas vjernika, to jest cijele Crkve kao vjerničke Isusove zajednice. kao što je računao na Petra i Andriju, Jakova i Ivana, obične ribare, tako računa i sa svakim od nas da ga naviještamo i svjedočimo tamo gdje živimo i radimo. Isusov navještaj nije samo za neke profesionalce, već za one koji su se dali uvjeriti njegovom riječju i djelima u svu ozbiljnost i žurnost da se ljudima približi spasenje. Jer današnji čovjek ima oko sebe i previše lažnih mudraca i učitelja, savjetnika i zavodnika, voditelja i zavoditelja, koji ga odvlače na stranputice i nude mu izobličene načine življenja, uvjeravajući ga da mu nude ono najbolje. Danas mu se nudi toliko teza i uvjerenja, različitih i drugih mišljenja, ‘novih’ otkrića i rješenja, da više ne zna što bi mislio, te ostaje zbunjen i nesiguran. Potom u svojoj nesigurnosti trči za svime što mu se ponudi kao novo i privlačno, umjesto da traži ono što je Božje, trajno i pouzdano. Zato su današnjem svijetu potrebni svjedoci koji će Isusov nauk prenositi vjerno i oduševljeno, zanosno i odvažno, jer o tom navještaju ovisi život i spasenje ljudi oko nas. Stoga se dajmo i sami oduševiti za Gospodina i Gospodinovim djelom u našem životu, kako bismo, poput Petra, bili osposobljeni naviještati čudesna Božja djela i bili vjerodostojni svjedoci u zajedništvu svete Crkve izgrađena upravo na Petru i apostolima, a ne na filozofima i učenjacima.