U središtu pozornosti u obredima Velikoga petka je umiranje našega Gospodina kao njegovo uzvišenje na drvo križa na koje je bio osuđen. Zato dok čitamo izviješće o njegovoj svetoj muci uočavamo da je uspostavljana vrlo uska veza između Gospodinove muke i smrti i drveta križa na kojem je podnio tu istu muku i smrt. Ostvario se proročki nagovještaj proroka Izaije koji reče: „Gle, uspjet će Sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma!“ A jer se njegovo uzdignuće imalo dogoditi na drvetu križa, zato u ovim svetim obredima ne samo da razmatramo Isusovu svetu muku, već častimo i drvo križa na koji je bio podignut, a on je to prihvatio kao vlastito uzvišenje. Zato mi ne častimo samo suhi križ kao sredstvo umiranja, već kao oruđe našega Gospodina koji je prihvatio da mu križ bude sredstvo uzvišenja i pobjede nad grijehom, smrću i Sotonom.

I dok je u jutro velikoga petka svjetina tražila Isusovo razapinjanje, mi se danas okupljamo oko njege da mu se poklonimo i zahvalimo za dar života i obnovljene svijesti koju nam je darovao po križu. Ne želimo biti ona pragmatična svjetina koji sa povija za voljom spletkara, koja zna povlađivati kome treba, ali isto tako i ucjenjivati na vrlo lukav način. To je bila svjetina koja je slijedila logiku velikoga svećenika Kajfe koji ih je zavodio savjetujući: „Bolje da jedan čovjek umre za narod.“ I oni su prihvatili tu paklenu logiku, sebe lišili ljudskosti i ljudskog dostojanstva, jer su sebi dopustili ubiti Božjeg pravednika, onog istinskog Čovjeka, o čemu prorokova isti Izaija: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja, da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek obescijenjen.“ A narod kada prihvati logiku sitnodušnog čovjeka i izopačenoga politikanta koji nije mogao podnijeti istine Božje, postaje masa, a ne zajednica osoba, zrelih i odgovornih ljudi.

No ne zaboravimo da živimo u istome svijetu u kojem se daju istovjetni savjeti poput onoga Kajfina. A taj savjet glasi: Ukloni onoga tko ti smeta, tko ti govori ono što ne želiš čuti. Na žalost, često naroda bespogovorno prihvaća takvu logiku i upija takve svjetovne savjete, te se bori protiv Božje istine i razapinje je po tko zna koji put. I prestaje biti narod, a postaje svjetina koja bespogovorno provodi izopačene ideje i stavove ovoga svijeta, a po tko zna koji put odbacuje i razapinje Božjeg Sina, Božju Istinu. A Isus je svojim križem i smrću htio okupiti ljude da budu narod, zajednica svjesnih osoba a ne bijesnih pojedinaca koji se pretvaraju u svjetinu. Htio je učenike i sljedbenike koji će živjeti božanskim životom, a ne razjarenu rulju koja će se baviti politikantskim spletkama. Na žalost i danas ima onih koji djeluju kao rulja i svjetina i kojima je jedini cilj da u svom bijesu guše Božju istinu i dovode u pitanje Božji život na zemlji, jer nam Božja riječ dotiče srce i budi savjest. Zato i danas ljude zastrašuju svjetovnim strahovima da će lošije živjeti ako se budu držali Božjega zakona i njegova vodstva. Kao što je nekada rješenje bilo da se Pastira i Učitelja, navjestitelja Božje riječi i Zakona, pribije na križ s bijesnim povicima: „Ukloni! Ukloni! Raspni ga!“, tako se i danas mnogi vode istom logikom. Stoga i u našem mentalitetu postoji istovjetno razmišljanje i djelovanje: ‘Bolje da jedan čovjek umre, nego da cijeli narod trpi. Bolje ukloniti onoga tko ugrožava i uznemiruje naše ljudsko poimanje života, pa ćemo tako moći živjeti kako nam se prohtije.’ A narodu se prohtije onako kako mu sugeriraju bezakonici koji ne vide dalje od političkog ili ekonomskog interesa.

No, stojeći danas pred križem Gospodinovim, imamo čvrsti oslonac i jasan znak koji stoji na razmeđu dobra i zla, istine i laži, naroda i svjetine. Pred križem stječemo najjasnije spoznaje života i ne može nas nikakvo laskanje odvratiti od života koji nam po njemu dolazi. U križu nema ništa što bi nam se na prvi pogled svidjelo, ali baš zato njegova snaga ne dopušta da nam svjetovne ponude draškaju uši svojom zamamnošću. Križ je najveća realnost koja nas odvraća od iluzije i privlačnih ponuda ovoga svijeta. Jer na križu nemamo ništa zamamnoga, ali imamo na njemu svoga Gospodina i njegovo predanje. On nas svojom ljubavlju privlači sebi i ne dopušta da nas zavede mentalitet onih kojima je prioritet ukloniti Boga, da bi na zemlji mogli činiti što hoće. Isusovo umiranje je stoga uvijek aktualno, jer nam svojom smrću na križu obnavlja duše dajući nam novu jasnoću života.

Upravo na križu Bog je bio Bog iznenađenja koji se suprotstavlja ovoj logici ubijanja čovjeka da bismo živjeli kako nas volja. Ali zato Bog prihvaća slobodnu smrt i tu ljudsku logiku preokreće u svoju logiku koja glasi: Bolje da jedan čovjek svojom smrću ubije smrt i oživi narod, nego da cijeli narod ode u vječnu propast. Isus je prihvatio izazov Kajfine logike, ali je iznenadio sve one koji su vjerovali u ispravnost uklanjanja Boga iz života, te im je poručio da je Božja smrt za ljude život, ali od trenutka kad se okrenu pokajanju i životu, a ne kad su zagovornici smrti. Isus je prihvatio smrt na križu, da nas oslobodi smrti izopačenosti i grijeha. Sišao je u podzemlje, da nas izvuče iz podzemlja, uzvisio se na križu da nas uzdigne u nebo, umro je da nama dade život. Zato mu večeras iskazujemo čast s odlukom da ćemo se čvrsto držati njegova križa kao pouzdanoga oslonca i životnog orijentira.