DON IVAN BODROŽIĆ

Uz današnje Evanđelje: Dati se voditi

Isus nas vodi putom koji nije put proizvoljnosti ni slučajnosti, već putom koji zahvaljujući njegovu glasu prepoznajemo kao put vječne slave, pa dopustimo mu da nas i ove korizme vodi tim putom kako bismo došli i sami do radosti uskrsnuća

U današnjem Evanđelju čitamo kako je Isus pošao na visoku goru u osamu sa svojim učenicima i pred njima se preobrazio, o čemu nas izvještava sv. Matej u kratkim crtama: “Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegove, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima.” Isus je izabrao njih trojicu da budu posebni svjedoci ovog događaja, te ih je poveo da idu s njim. Nakon što su došli na mjesto koje je Gospodin izabrao, njihova je prisutnost bila nagrađena vizijom nebeske slave koju im je Gospodin pokazao. A pokazao im je slavu svoga lica za koje znamo da je bilo “odraz slave i otisak bića” Očeva. U svakom slučaju njihova vjernost je bila nagrađena takvim izuzetnim prizorom kao što je bilo njegovo preobraženje.

No preobraženje je plod i njihova hoda za njim, jer Gospodin kruni našu vjernost njegovoj volji i riječima. Kad susreće čovjeka Bog od njega traži da se odvaži ići putom koji Gospodin pozna i koji je on zacrtao za dobro čovjekovo. To se očitovalo i u Abrahamovu pozivu o kojem smo čitali u prvome čitanju, kao i u hodu trojice učenika za Isusom. I ma koliko mislili kako oni i nemaju baš velike zasluge u svemu tome, ipak valja znati kako je za poslušnost Bogu i za nasljedovanje njegove volje i puta, doista potrebna velika krepost. Jer u svakome od nas postoji i stanoviti otpor prema Božjemu putu i glasu. Mi ljudi se teško dajemo Bogu u ruke i nerado pristajemo voditi se njegovim znanjem i riječju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dobar dio nas kao da samostalno želi birati svoj put i ne pouzdaje se u Gospodina i pedagogiju njegove riječi. U društvo nam je počesto zamagljen pogled, pa se damo uvjeriti mišljenjima koja nam Boga predstavljaju kao tiranina koji nas želi podvrći sebi ili pak da nam jednostavno ne želi dati slobodu odlučivanja o vlastitom putu vodeći nas uporno svojim. I toliko smo tvrdoglavi i vatreni borci za slobodu odlučivanja i vlastite stavove da u žaru takvog zauzimanja ne vidimo kako su nas ljudi naveli na takva mišljenja i uvjerenja, te opet nismo slobodno ni samostalno odlučili. Kad dopustimo da nas ljudi vode i suprotstavljaju Bogu, onda će nas dovesti do nepoučljivosti duha u kojoj će naš duh biti zamračen do te mjere da neće prihvatiti ni svjetlo i vodstvo Božje.

Kao pojava je zanimljivo kako se ljudi u društvu daju voditi u mnogim stvarima, te praktički nema nijedne odluke da se ne posavjetuju ili da ne poslušaju sugestije koje im se ‘besplatno’ nude, čime u biti gube moć rasuđivanja i podređuju se mišljenjima drugih. Proces posluha nije po sebi tako loš ako dopustimo da nas vodi netko tko je prokušan i vješt u stvarima u kojima nas savjetuje. No upravo s tog naslova trebalo bi znati da u pitanjima dobrobiti čovjeka, spasenja njegove duše i vječnoga života nema nitko kompetentniji od Gospodina Isusa. On je jedini koji nas može nepogrešivo voditi do slave nebeske, kao što nam svjedoči i događaj preobraženja, dok nas ljudi upućuju da se vodimo samo ljudskim sposobnostima i pameću, čime ostajemo žrtve zablude, lutanja i otvorenog protivljenja Bogu.

Korizma je stoga vrijeme poučljivosti Isusovu glasu, vrijeme u kojem se damo voditi njegovom riječi i riječju svakoga onoga tko vjerodostojno naviješta u Isusovo ime put života vječnoga. Ovo je vrijeme poučljivosti Božjoj Riječi, ali i svakom ‘glasu koji viče u pustinji’ svjedočeći nam o Isusu i pripravljajući nas na njegov dolazak. Ovo je vrijeme kada dopuštamo Isusu da nas povede sa sobom i pouči ljepotama Zakona i dubinama proročke mudrosti, što iziskuje od nas da odbacimo sve ono što nam se zemaljskim očima čini lijepim i privlačnim, kao i svaku ljudsku ‘mudrost’ koja nas ne vodi Božjim putom i putom vječnoga spasenje. Valja iskoristiti ovo sveto vrijeme kako bismo se oslobodili zemaljske ispraznosti i jalovih ljudskih mudrovanja, te prionuti uz Isusovu poruku. Kad nas Isus vodi onda to ne čini kako bi nas podcijenio, smatrao nedoraslima ili maloumnima, već naprotiv, kako bi nas izgradio za vječne vrijednosti i učvrstio naše korake na putu vječnosti.

On nas vodi kako bi nam pokazao svoju slavu, kao i veličinu svoga Zakona i dubinu iskonske mudrosti, te želi da osjetimo kako je to nezamjenjivo i neprocjenjivo u našem životu. Prionimo stoga Isusu i ne dopustimo da nas ljudi vode i troše nam život na putu ljudske ‘poslušnosti’. Isus nas vodi putom koji nije put proizvoljnosti ni slučajnosti, već putom koji zahvaljujući njegovu glasu prepoznajemo kao put vječne slave, pa dopustimo mu da nas i ove korizme vodi tim putom kako bismo došli i sami do radosti uskrsnuća.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net


Objavljeno: 8. ožujka 2020.

Možda vam se svidi