Na početku svoje propovjedničke aktivnosti Gospodin Isus je izložio svoj plan i svoja očekivanja od onih koji budu prihvatili njegov navještaj i povjerovali u njega. Videći novost koju je svjedočio i donio svijetu, mnogi su mogli pomisliti kako će imati veliku i važnu ulogu pred drugima. možda su očekivali kako će svima biti vidljive njihove zasluga, pa su možda očekivali i biti ponosni na svoje buduće djelovanje. No da si ne bi kršćani umišljali u vlastitu veličinu, pa i krivo tumačili smisao svoga poslanja, Isus odmah u svom Govoru na gori, kako nam prenosi evanđelist sveti Matej, pokazuje kakvu prisutnost i kakvu aktivnost očekuje od svojih vjernika.

Od njih se očekuje s jedne strane da dadnu onaj bitni doprinos svijetu i čovječanstvu, ali opet na tih, neprimjetan i nevidljiv način. Oni trebaju biti bogatstvo svijeta, ali ne po ljudskoj mudrosti i znanju, sposobnostima i ostvarenjima, već po onim božanskim

Oni su bit svijeta, kao što je svjetlo bitno za život, a sol za hranu.

No nisu bitni na način da trebaju konkurirati svijetu, da trebaju dati doprinos koji daju ljudi na ljudski način, već oni daju doprinos na Božji način, tihim svjedočenjem vjere.

I u našem narodu danas našlo bi se onih koji bi se htjeli na izvana istaknuti, da ih se vidi kako su vjerenici, ali malo je oni koji se žele istaknuti na nenametljiv način. A još manje onih koji bi svojim djelima htjeli dati slavu Bogu. Najčešće dajemo sebi i svojoj veličini slavu, a ne Ocu nebeskome koga treba naviještati svojim djelima. Djela nisu niti što bi bila važna u sebi samima, jer sve što mi ljudi napravimo od zemaljskih djela, jednom više neće biti. No ako svjedočimo za Oca nebeskoga, onda ljude upućujemo prema onim neprolaznim dobrima. I kao što svjetlo nema drugu funkciju nego omogućiti ljudima da dobro vide, tako isto ni kršćanin nema drugu zadaću. A njegova je zadaća omogućiti ljudima da u ovom mraku ljudskosti prime Božju svjetlost, te da se onda znaju orijentirati ispravno na zemlji. Ako bi kršćani pokušali biti tek još jedan oblik ljudskog ostvarenja, a ne Božjega u svijetu, bili bi neuspjeli i promašili bi svoj poziv. Doista njihov poziv je biti Božje svjetlo u mraku svijeta, kao i biti božanski začin po kojem jedini život može biti ukusan. Ako kršćani ne prepoznaju i ne žive svoju ulogu u svijetu, život ovaj postaje neukusan i neslan svima, jer je život bez pravih vrijednosti ako se ljudi ne daju prosvijetliti Božjim svjetlom i začiniti njegovim začinima za bolji i ukusniji život svijeta.

Zato kršćani u ovom svijetu ne konkuriraju ni tehnologijom ni njezinim dometima, ni bogatstvom i njegovom sigurnošću, ni gospodarskim vještinama i ikakvim drugim ljudskim osobitostima. Oni mogu dati svoj posebni doprinos uvodeći Božje svjetlo u svijet, kojim oni sami neće biti vidljivi, ali će učiniti da drugi vide, po kojem se neće oni zapažati ni isticati, ali će učiniti sve da drugima život bude ukusan. Sve to se može dogoditi ako oni služe Božjemu svjetlu i budu mu nositelji. Kršćani su zato nositelji svjetla i prosvjetitelji čovječanstva, ali samo onda kad ga prosvjetljuju Božjom istinom i ljudima čine život ‘ukusnijim’ svjedočeći njegovu dobrotu.

5 13″Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.” 14″Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. 15Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. 16Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.”

don Ivan Bodrožić | Bitno.net