U liturgijskom slavlju Mise večere Gospodnje spominjemo se prije svega Isusove posljednje večere sa svojim učenicima neposredno prije nego će biti uhvaćen i izložen mučenju, patnji i smrti. No za njega ova večera nije bila samo neka slučajnost, jer se njegovo uhićenje dogodilo u okolnostima blagovanja Pashe, već je on bio svjestan svega što se ima dogoditi, te je ovoj večeri dao dodatnu dimenziju, za razliku od svih ručkova i večera koje je blagovao sa svojim učenicima. Zato sveti Ivan u svome Evanđelju ističe: „Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ Kako vidimo, za Isus je ova večera bila čin posvemašnje ljubavi prema učenicima, to jest prema svima koji će i nakon njih ostati u svijetu kao njegovi učenici i svjedoci. Do kraja ih je ljubio, pa im je htio predati samoga sebe kao najdragocjeniji dar koji su mogli ponijeti za život.

Učenici ništa od toga nisu slutili, premda im je on govorio što ga očekuje u Jeruzalemu. Nisu mogli sebi pojmiti što će se dogoditi s njime, te isto tako nisu s istim žarom i osjećajem dramatike tog trenutka ni ušli u slavlje u kojem je on osjećao svu težinu trenutka u kojemu je bio. Za njih je u tom trenutku blagovanje s njime trebalo biti jedno od redovitih pashalnih blagovanja od kojega nisu očekivali baš previše ili barem ništa neobično. Premda je i ono bilo izraz njihove vjere i očuvanja tradicija, ipak nisu ni u jednom trenutku mogli zamisliti što Isus sve s time namjerava. Dok je za njih pashalno blagovanje bio religiozni obred njihova naroda kojim su izražavali svoje nade u očekivani Mesijin dolazak, Isus je u to slavlje unio cijeloga sebe, jer je ono sadržavalo ispunjenje svih očekivanja. Dok su oni iz godine u godinu u pashalnim slavljima molili Boga za ispunjenje obećanja, za Isusa je ovo slavlje odražavalo Božji dar ljudima. Tako se on dao čovječanstvu ostvarujući Božji naum, te više čovjek nije trebao imati svojih očekivanja od Boga, već se trebao otvoriti primanju Božjih ostvarenja. Čovjek nije više trebao tražiti od Boga darove, već se samo trebao raspoložiti da ih primi od Boga koji ga ispunja puninom svoga dara.

Stoga nije bilo bespredmetno pitanje koje Isus postavlja učenicima nakon što im je oprao noge: „Razumijete li što sam vam učinio?“ No to se pitanje još više trebalo protegnuti na čin predanja koji je kasnije uslijedio, kada je rekao: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen“; i: „Ova čaša novi je savez u kojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.“ Jer je još nekako bilo shvatljivo što je napravio kad im je oprao noge, ali kad je ovako predao sebe za njih i tražio da to čine njemu na spomen, nije im bilo tako lako shvatljivo. A on nije htio da blagovanje njegove pashalne večere bude tek dio njihovih religioznih očekivanja, već da bude utisnuto u svijest da je euharistija dar Božji i ostvarenje svih Božjih obećanja koje oni trebaju prihvati svom snagom svoje vjere. Slaviti presvetu euharistiju ne traži potraživati od Boga nemoguće, već zahvaljivati za dar koji nam je već dan, prema riječima sv. Pavla: „Ja od Gospodina primih što vama predadoh.“

Zato nas i ova večer podsjeća da trebamo biti svjesni što je Gospodin za nas učinio kada nam je sama sebe predao. Ne trebamo se kao drugi ljudi nekada ‘trsiti’ da navodnim bogovima oduzmemo darove ili hranu besmrtnosti, kako su držali, svjesno ili nesvjesno, u svojim legendama i mitovima, već samo trebamo otvoriti srce i usta da primimo Boga živoga. Ne trebamo upotrebljavati lukavstvo da ishodimo od božanstava darove koji su nam zbog neke božanske zabrane ili zapreke uskratili, već moramo zahvaliti Bogu koji je nas, premda smo grešni i odlutali od njega i njegovih darova, ipak priveo punini života hraneći nas svojom ljubavlju.

Zbog svega toga će sveti Pavao svoje vjernike pozvati da budu svjesni odgovornosti pred ovim darom koji blaguju: „Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete, dok on ne dođe.“ Ova nam hrana daruje život i postaje u nama hrana života vječnoga, snagom Kristove smrti koja je u nama djeluje na spasenje. Jer ne samo da nam Bog dolazi i donosi takvu božansku hranu besmrtnosti, već je u njoj prisutan sam besmrtni Bog kojega svakim euharistijskim blagovanjem naviještamo. I premda djeluje proturječno, da mi koji primamo besmrtni život, naviještamo smrt Gospodnju, ipak je istinito, jer je u ovom otajstvu prisutna snaga njegova križa i umiranja za nas. Blagujući presvetu euharistiju naviještamo predanje njegova tijela i krvi kojim je dao život za nas kao nevini i neokaljani Jaganjac, pa ova milosna hrana nije samo obred, već za nas vjernike i obveza da ga navješćujemo. Dok primamo njegov život blagujući ga, ne smijemo smetnuti s uma da je on za nas dao sebe, da bismo mi živjeli, pa zato moramo biti zahvalni za smrt koja nam je dala život, za umiranje koje je bilo naše spasenje, za hranu besmrtnosti koju smo primili na način da je on predao svoje tijelo i krv za nas. Zahvalni i ponosni za ovo što smo primili, naviještajmo svojim životom smrt Gospodnju, pripravljajući srca ljudi za susret s njime u blaženoj vječnosti u kojoj ćemo ga susresti u punoj slavi i sjaju života koji već sada ovdje na zemlji u otajstvu blagujemo.