Krist Kralj: Samo ako smo bogobojazni, otkrivamo da postoji prostor Božjega kraljevstva i u nama koji nam nitko ne može oduzeti. Ako se držimo Krista, njega nam nitko ne može oduzeti, te on postaje naše bogatstvo i naša pobjeda u svemu

Krist Kralj

Krist Kralj/Foto: Flickr

Danas na svetkovinu Krista Kralja čitamo odlomak iz Lukina Evanđelja u kojem su opisani posljednji trenuci Isusove muke neposredno prije nego će izdahnuti na križu. U tim trenucima njegove smrtne borbe, različiti ljudi su se prema njemu različito odnosili. Sveti Luka opisuje kako su mu se podrugivali glavari s narodom, kao i vojnici koji su ga razapeli. No više od toga pozornost privlači stav dvojice razbojnika, raspetih njemu zdesna i slijeva. Jedan od njih ga je pogrđivao, a drugi je stao u njegovu obranu. Doista je čovjek velika nepoznanica. Jer pred svima je bila ista osoba, Isus Krist, pred svima je bio isti prizor, a tako su različite ljudske reakcije. Dok ga Majka i neke učenice i učenici prate do križa s poštovanjem, dotle mu se glavari, vojnici i svjetina rugaju i preziru ga. Dok ga jedan od razbojnika priznaje za kralja u čije kraljevstvo želi ući, drugi ga pogrđuje i vrijeđa tražeći isključivo zemaljsko spasenje. Zato smo mi ljudi prava zagonetka, te se s pravom pitamo zašto ne možemo svi proniknuti u istu stvarnost ni vidjeti isti sadržaj na istovjetan način. 

Možda nas upravo ova dva čovjeka vode prema odgovoru na ovo pitanje koje nas muči, jer duboka je tajna skrivena u svakom ljudskom srcu. Ta tajna, kako vidimo iz ovog odlomka, se otkriva pred Kristom, te svatko pred njim očituje što nosi u srcu. Raskajani razbojnik je napravio velike pomake u svom životu, očito zahvaljujući Isusu i njegovoj prisutnosti u posljednjim trenucima života. Naime, Isus mu je pomogao najprije da istinski sagleda sebe i svoja djela, te je imao hrabrosti poći od tog sagledavanja i priznati kako je grešnik i kako je zaslužio kaznu po svojim djelima. Onaj drugi razbojnik to nije bio u stanju, te se i okomio na Isusa, kao da je Isus kriv što je on u tom trenutku razapet na križu. On nije znao povući poveznicu između svojih djela i osude, već je povlačio poveznicu između Isusove moći i mogućega oslobođenja, te je zato vrijeđao Isusa jer nije htio mesijanskom silom spasite sebe i njih s križa. Sam se nije otvarao slobodi koju je Isus jamčio svima koji se kaju za grijehe i žive obraćeno, no od Isusa je zahtijevao oslobođenje od križa. Prema sebi nije postavljao nikakva očekivanja, dok je od Isusa imao velika očekivanja. Nije se obratio, jer je očekivao od Isusa da se obrati i promijeni svoje odluke o predanju za ljudski rod, umjesto da preispita sebe i zamoli oproštenje grijeha. U čemu je razlika bila između njega i onoga raskajanoga, pokazao je ovaj drugi govoreći: Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom

Tako je, dakle, jedan ostao tvrdokoran u svome odbacivanju Boga, a drugi je u bogobojaznosti prepoznao kraljevstvo koje je Isus ne samo naviještao, već je bio u stanju i dati onima koji prepoznaju njegovo božanstvo. Ovaj obraćeni je dokaz ili svjedočanstvo Isusove kraljevske moći koja se ne iskazuje u zemaljskom kraljevanju, već u otkrivanju vječnih darova kojima nas je Gospodin obdario, a mi ih često previđamo ili odbacujemo. 

Samo ako smo bogobojazni, otkrivamo da postoji prostor Božjega kraljevstva i u nama koji nam nitko ne može oduzeti. Ako se držimo Krista, njega nam nitko ne može oduzeti, te on postaje naše bogatstvo i naša pobjeda u svemu. Bogobojaznost je preduvjet da otkrijemo da je Isus kralj i kad je u smrtnoj muci i kad visi na križu razapet kao zločinac. Bogobojazan čovjek otkriva da postoji Božje kraljevstvo, te da je svojim djelima usmjeren prema njemu, ili se okreće od njega. Zato se sabire u sebe i pred Kristom priznaje koliko je slab i nemoćan bez njega i kako je potreban njegove pomoći za ispravan hod i dobra djela. Bahati ljudi to ne mogu. Oni žive udaljeni od Boga, te potom ogreznu u svojim stavovima, nakon čega se ne vraćaju nazad niti u posljednjim trenucima života. Bahati ljudi gledaju samo sebe i svoj zemaljski život, ne tražeći smisao već izbacuju iz sebe zlu misao skrbeći jedino kako sebi produžiti zemaljske dane. Njima treba Krist za osobni probitak, a toliko su slijepi da i ne vide same sebe, svoju dušu i svoja djela. Uvrijedili bi se da ih netko u nečemu prekori, te bi one koji druge prekoravaju ili poučavaju Božjoj istini proglasili ljudima koji sude, dok bi sami bili subjektivni u tolikoj mjeri da bi bili spremni nepravedno i bez povoda suditi čak i Sinu Božjemu. 

Upravo zato onaj prvi razbojnik nije ni osjetio da mu je Krist s križa mogao dati nebesko kraljevstvo i obdariti ga, unatoč svemu, vječnim životom. On nije poznavao mir duše niti mu je težio, pa zato nije mogao otkriti snagu i veličinu Kristove dobrote kojom je mogao zadobiti oproštenje grijeha. A da ne govorimo o tome kako nije otkrio značenje Isusove nevinosti, niti ga je zanimalo promatrati njega koji nije ničim zaslužio osudu i kaznu križa. 

Isusovom kraljevskom moći, međutim, upoznajemo sami sebe, otkrivamo tko smo, kao i svoje zablude i propuste, slabosti i grijehe. Ali tom istom moći primamo oproštenje ako Isusa ponizno zamolimo da nam bude milostiv i milosrdan. Današnja svetkovina nam je prigoda da u bogobojaznosti iskusimo Isusovu kraljevsku moć, te da i sami čujemo i osjetimo istinitost riječi koju reče: Zaista ti kažem: Danas ćeš biti sa mnom u raju

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net