U današnjem evanđeoskom odlomku sv. Ivan je opisao susret nekih Grka s Isusom koji su došli u Jeruzalem za blagdan Pashe. Riječ je bila o Židovima iz dijaspore koji su došli na hodočašće u Jeruzalem, te su od drugih hodočasnika čuli za Isusa i njegovo djelovanje u Palestini. Bili su radoznali saznati više o njemu, te su svoju zamolbu iznijeli Filipu iz Betsaide govoreći: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.“ No kada je Filip zajedno s Andrijom iznio njihovu zamolbu Isusu, Isus je odgovorio na vrlo neobičan način. Naime, kao odgovor na njihovo traženje Isus je uzvratio govoreći o svojoj proslavi kao o pšeničnom zrnu koje umire da bi dalo veći urod: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ Potom je uslijedila pouka o tome kako treba mrziti ili ljubiti svoj život na ovome svijetu: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“

Ovakav Isusov odgovor kao da nema ništa s traženjem spomenutih Grka, no vjerojatno on pretpostavlja neka njihova očekivanja od tog susreta, pa je stoga i odgovorio na ovaj način. Po svoj prilici njihova očekivanja od ovog susreta i upoznavanja bila su mesijanska, no na drugačiji način nego je to pretpostavljao Isus. Oni su od mnogih ljudi koji su slušali i vidjeli Isusa bili uvjereni da bi on mogao biti Mesija, pa je to bio razlog da ga žele susresti. Jer pobožni Židovi su dolazili u jeruzalemski Hram s mesijanskim očekivanjima uvjereni da će jednom doći željena Pasha oslobođenja njihova naroda i tako konačno ostvarenje svih težnji i molitava. Vjerovali su u slavnoga i proslavljenoga Mesiju koji je svojom moću trebao uzvisiti i svoj narod.

No da ih onda stavi na ispravan kolosijek, Isus najprije pravi poveznicu sa slavom o kojoj su vjerojatno oni govorili. Ne bježeći od činjenice da Sin Čovječji treba biti proslavljen, on jasno kaže da se to ima dogoditi. Međutim, premda koristi iste riječi koje su vjerojatno i oni koristili, on ne pretpostavlja identičan sadržaj u odnosu na njihovu ideju slave i proslave. Biti proslavljen za njega je značilo položiti život, to jest umrijeti kao što pšenično zrno umire. Ali kao što za pšenično zrno umiranje nema posljednju riječ, tako je i za njega. Istinska proslava je plodnost koja dolazi nakon umiranja, jer iz umiranja zrna nastaje novi i obilat urod i rod. Tako je i sa životom Božjega Sina to jest Mesije, jer iz njegova darovanoga života niče život cijeloga čovječanstva. Na ovaj način je Isus ispravio njihova mesijanska očekivanja skrenuvši im pogled na istinu Mesije patnika koji otkupljuje i spašava svoj narod na poseban način, a ne sukladno ljudskim očekivanjima i projekcijama. Zato je i tražio da Otac proslavi ime svoje, jer mu je upravo to bilo najvažnije od svega.

Jednako tako, svojim stavom, riječima i pristupom, htio je poučiti i svoje slušatelje, kao što to čini i s nama danas. Stalo mu je da i mi na takav način doživimo korizmeno vrijeme kao hod prema proslavi, ali prema proslavi do koje se ide putem umiranja. Isus ne želi da mi od njega ili prema njemu imamo svojih očekivanja koja se ne podudaraju s voljom Božjom i njegovim svetim planom. Naprotiv, ovo je milosno vrijeme u kojemu trebamo i sami imati žarku želju da ga vidimo i susretnemo kao svoga Mesiju, to jest Spasitelja o kojemu ovisi naša proslava i naše oslobođenje. On nas u biti poučava da u životu, ako želimo doživjeti slavu i proslavu, trebamo tražiti onu Božju, a ne svoju, jer nas samo Bog može istinski proslaviti. Ako to vrijedi za samoga Mesiju, onda tim više vrijedi i za nas male, ograničene ljude.

Drugo što je uistinu važno u našem korizmenom hodu je da ne utrnemo prema njemu svoja mesijanska očekivanja, već da ih oblikujemo prema njegovoj riječi i nauku. Naime, on nas poučava da korizmu iskoristimo kao vrijeme očekivanja, te da svoja očekivanja ne mjerimo procjenama i metrom ovoga svijeta, već Očeve volje i svetopisamske objave po kojoj znamo da je Mesija trebao trpjeti da bi i nas osnažio u našim patnjama i trpljenju. On je jedini kvalificiran poučiti nas čemu težiti i što tražiti u životu, da ne bismo slučajno tražeći život na ljudski način, pronašli samo nepovratnu smrt. S druge pak strane Isus nam je svjedokom da, ako tražimo božanski život koji pretpostavlja umiranje ovom svijetu, pronalazimo zaštitu i jamstvo od smrti i propasti. Stoga je i nama neophodno definirati vlastite prioritete, a to je traženje slave Božje umjesto traženja one vlastite te ćemo tako i ovo milosno vrijeme živjeti kao vrijeme obilatoga roda koji ostvarujemo svojim životom na način na koji nam je naš Gospodin pokazao primjerom.