Isusov život nije bio samo teorija, već vrlo konkretan život u kojemu nije zanemarivao nijednu od bitnih sastavnica ljudskoga života. A jedna od najcjenjenijih vrijednosti za ljude kao društvena bića je prijateljstvo. Doista je nasušna potreba družiti se i biti u prisnom i iskrenom zajedništvu sa svojim bližnjima. Tko se ne bi družio i tko ne bi uznastojao oko prijateljstva, pokazivao bi neprimjerene, ali i neodržive oblike ponašanja. Jer čovjek ne samo da ne može živjeti izolirano od drugih ljudi, već ne može živjeti bez onih u koje ima povjerenja, te s kojima ima životne vizije i planove, s kojima dijeli svoje ideje i nastojanja, s kojima se osjeća miran i bezbrižan, priznat i uvažen. Svakome je poželjno imati oko sebe osobe s kojima ne mora navlačiti i nositi maske i vježbati ‘glumačke’ vještine, već biti ono što jest u dubini svoga bića. U životu je važno imati pred kojima možemo ogoliti dušu i pronaći utjehu i pomoć u svakoj potrebi i nevolji.

Na taj način je funkcionirao i došao među nas ljudi i Božji Sin koji se utjelovio, te nije propustio niti izgrađivati odnose prijateljstva s ljudima koje je susretao, pri čemu Evanđelja spominju neke od njih. Naravno, povlašteni u tom smislu bili su njegovi učenici, točnije dvanaestorica koje je izabrao za posebno važnu zadaću služenja. Upravo njima će objasniti koji je smisao njegova prijateljstva s njima, pri čemu ih je poticao da i oni međusobno izgrađuju istovjetne odnose koje su naučili od njega. A vrlo značajna stvar kojoj ih je učio bila je ispravan pogled na prijateljstvo. Pri tome nije bilo važno samo da im ukaže da ljudi ne mogu biti prijatelji jedni drugima ako se potiču na zlo. Oni mogu biti solidarni i zajedničkim snagama činiti zlo, ali takvo što se nipošto ne može smatrati prijateljstvom, već nekom vrstom suradnje i savezništva. No da bi se međusobni odnosi mogli definirati prijateljstvom, oni pretpostavljaju dobro i istinu kao temelj. Prava podloga prijateljstvu ne može biti zlo i zločin, nepravda i kriminal, već samo dobrota i požrtvovnost, pravednost i sebedarje.

Ali i nakon toga, kada odbacimo zlo kao moguću pretpostavku i podlogu prijateljstva, još uvijek nisu ispunjeni uvjeti pravoga prijateljstva. Pravo prijateljstvo, naime, iziskuje još jedan korak, a to je da, ne samo da nije utemeljeno u zlu, već da je utemeljeno u Bogu. Zato će Isus reći da je svojim učenicima prenio sve što je čuo od Oca svoga. On im svjesno ne kaže da im je prenio sve što sam zna, već ono što je čuo od Oca svoga. To znači i u našim ljudskim razmjerima da pravo prijateljstvo nije ono u kojemu prijatelji izmjenjuju i prenose svoja ljudska iskustva i uvjerenja, već ukoliko prenose spoznaje koja im je povjerio Otac nebeski. Pravo prijateljstvo se odlikuje time da prijatelji jedan drugoga vode prema Bogu, a ne samo da jedan drugome povjeravaju ljudske tajne i informacije.

Doista, nije svejedno koga izabiremo za prijatelja. Nije dostatno da izabiremo one s kojima pronađemo suglasje i zajednički jezik kad se treba ići u zabave i sudjelovati u prizemljenim inicijativama. Neophodno je izabirati za prijatelje one koju su kadri otvarati nam obzorja prema nebu i voditi nas Božjim putem. Za kvalitetu našega života, nije nebitno tko su nam i tko će nam biti prijatelji, kao što se i sami morao odgojiti da budemo prijatelji na ozbiljan i uzvišen način. Prijateljstvo treba postati stvarnost koja traje i nakon ovoga života, ono treba biti neprolazni ideal koji živimo u vremenu, ali nas usmjerava iza granice vremenitoga. Zato među prijateljima vrijedi pravilo koje je Gospodin izrekao apostolima: pravi su prijatelji tek ako jedni drugima prenose ono što su čuli od Oca nebeskoga. Za istinsko prijateljstvo nije dostatna ljudska iskrenost, već ga treba živjeti u božanskoj istini. Iskrenost i dobra volja je pretpostavka, ali pravi sadržaj na kojem se gradi prijateljstvo nije ljudski, već je božanski: Božja riječ, volja i istina je sadržaj koji prijatelji trebaju primati jedan od drugoga i jedan drugome povjeravati. Sve drugo bi, i uz najbolju volju, bilo nedostatno i prije ili poslije bi prošlo. Jedino ako se prijateljstvo gradi na Bogu i na njegovoj istini, onda ima čvrsti temelj na kojemu počiva i koji nitko ne može razoriti, ni u vremenu, ni u vječnosti. To je pravo prijateljstvo po mjeri čovjeka, dok je sve drugo manje od toga.

Nadalje, Isus povjerava svojim učenicima ne neki privatni, tajni, skriveni nauk, već ono što je primio od Oca. Prijateljstvo, shodno tome, nije izgradnja zakulisnih igara i odnosa, već prenošenje Božjih otajstava. Prijateljstvo nije stoga tek neko ljudsko povjerenje, već povjeravanja otajstava života koja nam je Bog učinio dostupnima po svome Sinu. Isus se svojim uskrsnućem potpuno s nama solidarizirao i pokazao nam koliko nam je prijatelj, te nam je predao svoj život i sve svoje darove kao istinskim prijateljima svojim i Božjim, te očekuje da mi kao prijatelji živimo od povjerenog dara prijateljstva i od božanskog povjerenja koje nam je iskazao kao naš najbolji prijatelj.