U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej opisuje s jedne strane Isusov stav pred problemom pastira, a s druge strane daje i rješenja za taj problem. A zanimljivo je da je Isusu polazište propitivanje stanja naroda. Promatrajući stanje naroda, shvatio je što mu nedostaje, jer je uočio da je mnoštvo koje ga je slušalo bilo ‘izmučeno i ophrvano kao ovce bez pastira’. U tom trenutku on odlučuje povući i potez, i to u nekoliko koraka. Najprije svoje učenike upozorava na problem koji uočava. Zatim očekuje od njih da ‘mole gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju’. Naposljetku ih izabire i šalje da oni idu u žetvu Gospodnju. U svakom slučaju, Isus je ukazao na poveznicu koja postoji između stanja naroda Božjega i pastira ili radnika u njegovoj žetvi. Naime, stanje naroda ne može biti dobro, ako pastiri nisu revni i brižni, to jest ako nisu zauzeti radnici u žetvi, već nemarno vrše svoje poslanje. Rezultat njihova rada ili nerada vidi se na ovcama, a ne samo na njima, te stoga loše stanje naroda pokazuje da narod ima loše pastire.

Iz toga se zaključuje da su pastiri izravno odgovorni za narod, te će Gospodin od njih jednom tražiti račun. Istina, nisu samo oni odgovorni, jer je odgovoran i svaki pojedinac za svoju duhovnu dobrobit i rast pred Gospodinom, ali ponašanje i sigurnost povjerenoga stada ovisi u dobroj mjeri i o budnosti pastira. Uvijek se neka ovca može svojeglavo udaljiti iz stada i tako riskirati vlastiti život, ali ne bi smio biti pastir taj koji je udaljava iz ovčinjaka svojim neodgovornim ponašanjem. Uvijek može biti onih koji će dvojiti ili čak odbacivati nauk koji pastiri u Crkvi poučavaju, ali ne bi smjelo biti pastira koji daje loše savjete i usmjerava na zao put ovce kojima je kao pastir nadređen. Uvijek će biti ovaca koji ne žele slušati Božji glas i zakon iz usta svojih zakonitih pastira, ali ne bi smjelo biti pastira koji ne slušaju Gospodina i koji svojim životom ne slijede ono što im je naložio da poučavaju. Upravo na taj problem je ukazao Gospodin kad je vidio narod izmučen i ophrvan. Jer imao je taj narod pastire, ali nisu ga tješili Božjom utjehom, ni hranili Božjom riječju, već su prvenstveno skrbili o sebi i svome ugledu. Pazili su radije na vlastiti položaj u društvu i javnosti, nego što bi se izlagali za svoj narod braneći ga od škodljivih zvijeri i kojekakvih zamku u koje može upasti ako nije dovoljno pozoran ili upozoren na opasnosti koje vrebaju na putu. Baš zato ostaje na snazi ona Isusova da je ‘žetva velika, a radnika malo’, jer je mislio na zauzete radnike koji nisu samo činovnici, već prije svega gorljivi svjedoci vjerodostojnog načina života koji u Bogu ima svoje izvore.

Osim toga, kada se govori o odgovornosti pastira, onda valja istaknuti da su oni odgovorni iznad svega za vječno spasenje svoga puka. Njihova odgovornost nije zemaljska i ne tiče se zemaljske dobrobiti njihova puka, već su zaduženi skrbiti oko vječne dobrobiti i neprocjenjivog spasenja. Vrlo je važno da to sebi posvjeste, u protivnom ili neće znati oko čega se i kako truditi ili neće imati žara za nesebično i požrtvovno svjedočenje. Pastiri za narod nisu odgovorni pred narodom ili pred javnošću ili medijima, već su odgovorni pred Bogom, što je daleko uzvišenije i više. Jer pastirima nije ni narod ni javno mnijenje ni ovaj svijet povjerio puk da njime upravljaju, već im je duhovne ovlasti dao i svoj narod povjerio sam Bog te će onda oni njemu odgovarati koliko su ispravno vršili svoju službu. No u trenutku kada oslabi vjera pastira i osjećaj da stoje pred Bogom koji im je dao poslanje i koji će ih propitivati kako su vršili svoje poslanje pred njim, nastaje problem i za stado Božje koje može biti zbunjeno i obezglavljeno zbog nesigurnosti i nesnalaženja pastira.

Zato Isus ne očekuje od svojih pastira da vrše povjereno poslanje prema trendovima ovoga svijeta i svjetovnom mentalitetu, te ih on sam neće ispitivati koliko su bili vjerni modama i trendovima, već će ih pitati jesu li svoje poslanje vršili na način da su svjesni da su ga primili od Boga. Zato ih nije poslao da se dodvoravaju svijetu, već da naviještaju njegovu istinu te će ih u konačnici on pitati kako su se prema njoj odnosili. Nije ih poslao da udovoljavaju mišljenjima ovoga svijeta niti da se drže kodeksa civilnih udruga i uvriježenih mišljenja suvremene kulture, već da svjedoče radosnu vijest Evanđelja i istinu njegova nauka.  Naposljetku, trebamo ozbiljno shvatiti Isusov poziv da molimo gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju, to jest one koji će odgovorno izvršavati njegovu volju, živjeti evanđeoskim načinom života i biti pastiri koji u njegovo ime pasu povjereno stado.