Isus je oko podneva žedan sjedio na zdencu dok su učenici otišli kupiti hrane. U tom trenutku je došla je jedna žena zahvatiti vode te je Isus iskoristio prigodu da je upita piti, jer on nije imao čime zahvatiti. Nakon što se žena začudila da on kao Židov traži od nje Samarijanke piti, Isus joj je odgovorio jednom znakovitom rečenicom: Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive. Upravo ova rečenica je pobudila dodatno zanimanje u ove žene, te je tražeći daljnja pojašnjenja otkrila da je Isus Mesija koji ima doći na svijet.

Svojom otvorenošću dodatnoj spoznaji, ova žena predstavlja svakoga tko iskreno traži Boga, to jest Božje darove. No kako svako traženje Božjega dara pretpostavlja da taj dar nemamo i da ga ne poznamo, tako je i ovome slučaju: Samarijanka ne zna što je to Božji dar u ovom slučaju. To jest, ona ne zna Tko je Božji dar. Potom je također neophodno da ima netko tko joj zna ukazati da postoji dar žive vode koja može nasititi našu životnu žeđ, a to je bio Isus. Time ova žena predstavlja i svakoga od nas, jer počesto ni mi, premda u određenoj mjeri vjernici, ne živimo potpuno za spoznaju dara Božjega, već od Boga ištemo darove po našoj ljudskoj mjeri. Slikovito rečeno, kao što je Samarijanka, dok je Isus govorio u vodi koju on daje,  u prvi mah pomišljala na vodu koju treba zahvatiti iz nekog zemaljskog zdenca, on je govorio o vodi života vječnoga koju on zahvaća iz srca Očeva i potom njome napaja nas. Tako i mi ljudi razmišljamo o darovima po mjeri naših malih životnih posuda kao što je naš um i srce, naša inteligencija i sposobnost ljubavi, pa i ne pomišljamo da može biti nešto više i trajnije od toga.

Srećom po nas, takav obilni Božji dar doista postoji i njega nam donosi Isus, koji nas kao i Samarijanku poučava i potiče da se otvorimo tom neizmjernom daru. On je došao u našu pustinju, s nama podijelio našu žeđ za životom i okusio istinsku glad, te je baš zato dobro znao koliko nam nedostaje nebeski dar, a mi u svojoj ograničenosti ne vidimo ništa osim zemaljskoga. On se s nama solidarizirao i trpio uvjete ljudskoga života kako bi nam otkrio sadržaje božanskoga, no mi se grčevito držimo svoje posude s vodom i svoga komada kruha. Kad je riječ o zemaljskom kruhu, onda često tražimo ‘kruha svrh pogače’ jer smo nezasitni, ali ne znamo da možemo to dobiti samo ako krenemo u potragu za nebeskim darom. U tom duhu od Boga tražimo siguran i miran život, s dovoljnom količinom zemaljskoga obilja, jela i pića, naslada i užitaka, te se žalimo kad počnemo time oskudijevati.  I kad nas on odvraća od takvoga puta uvjeravajući nas da gubimo sve što imamo kad se usredotočimo samo na zemaljsko, premalo imamo povjerenja u njega i teško zaokrećemo svoj put prema nebeskim dobrima. Stoga je naš zemaljski svijet tako i uređen da smo u njemu izgradili kule u oblacima, da smo stvorili sustav ispraznosti koji je napuhan kao balon, te je dovoljna neka životna nedaća da ta naša kula od karata padne do temelja. Na žalost počesto smo slijepi za Božje darove i ne vidimo kako svojom ljudskom posudom grabimo samo mutnu vodu iz plićaka, dok smo jako daleko od žive vode Božjega života. Ne želim, osim toga, sebi priznati kako svoju žeđ i glad za životom tažimo nezdravim i štetnim zemaljskim napitcima i jelima, umjesto da se okrenemo Bogu koji jedini može naše žeđ i glad nasititi.

Korizma je stoga vrijeme kada dopuštamo Isusu da uđe naš život i da sjedne pored zdenca kako bi nas poučio tražiti i crpiti vodu života vječnoga. Dopustimo mu da nam otvori oči za Božje darove i da u nama potakne žeđ neugasivu za Bogom živim.Ne gradimo svoj život na zemaljskoj prolaznosti koja je tako krhka da preko noći propadne i dovede do krize i očaja mnoge koji se pouzdavahu u ljudsko jelo i piće, te gradili društvo prema ljudskoj viziji. Odbacimo sve ono što nam ne treba i žeđajmo za onim bitnim božanskim koje nam dolazi s Isusom. Korizma je idealno vrijeme za to, pa mijenjajmo svoje navike koje su posljednjih desetljeća postale toliko prizemljene i štetne, da smo se zarazili kojekakvim požudama i strastima, željama i težnjama koje nas odvedoše u propast. Poput Samarijanke, vratimo se autentičnom i zdravom životu uz Isusa i s Isusom, te pijmo na njegovim izvorima žive vode i hranimo se jelom koje nam je on objavo svojim tijelom za život vječni.

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net