U današnjem evanđelju smo čuli tri kratke prispodobe o kraljevstvu nebeskome koje Isus prispodobljuje blagu skrivenom na njivi, traganju za lijepim biserjem i mreži koja se baca u more. Iz svake od ovih prispodoba najprije je jasno da Isus naglašava da je kraljevstvo nebesko jedna vrsta bogatstva ili vrijednosti prema kojoj treba težiti. Riječ je o neupitnoj vrijednosti koju bi svatko, tko se razumije u blago i vrijednosti, htio posjedovati to jest sebi priuštiti, te je jasno zašto Isus kraljevstvo nebesku uspoređuje s blagom na njivi ili s lijepim biserjem. No s druge pak strane ostaju i neku upiti vezani uz ove prispodobe kojima se Gospodin služio u svojim poukama. Naime, iz njih bi se mogao steći dojam da je on pitanje otkrivanja i pronalaska kraljevstva nebeskoga sveo na puku slučajnost ili lutriju, to jest igru sreće. Jer kad je riječ o blagu na njivi, onda se može samo nekome posrećiti da pronađe to blago, jednako kao i trgovcu koji može nakon mnogo traženja negdje slučajno pronaći biser koji želi za sebe. No isto tako i jedan i drugi su sigurno morali napraviti mnogo pokušaja dok im se jednom nije posrećilo da pronađu ili otkriju to što su tražili. Slično tome se može reći i za mrežu koja se baca u more. Unatoč velikoj želji da dođu do obilatog ulova, ribari nikada ne znaju hoće li to tako i biti. Koliko se puta dogodi da bace uzalud, te da ništa ne ulove. Zato i treća prispodoba o kraljevstvu nebeskom kao o mreži koja ulovi mnogo raznovrsne ribe ostavlja dojam da se onome tko je došao do životnoga obilje moralo posrećiti kao što se posreći ribarima da dođe do bogatog ulova.

Na tragu toga se postavlja onda i pitanje: zagovara li Isus ulazak u kraljevstvo nebesko kao običnu slučajnost koja se nekima posreći poput trgovca kojemu se posreći, između tolikih drugih trgovaca, pronaći dragocjeni biser, ili čovjeka kojemu se posreći naći na nekoj njivi skriveno blago. Pitanje je, je li kraljevstvo nebesko doista nešto skrovito, misteriozno, udaljeno od većine ljudi do mjere da se može tek nekima posrećiti da ga pronađu i da u njega uđu. Doista, govori li Isus o svome kraljevstvo kao o nečemu skrivenom što ne mogu svi pronaći, to jest o mreži za koju se ne zna kada će i koga zahvatiti i učiniti ga ulovom kraljevstva? Ova pitanja postaju tim izrazitija kad znamo da i u naše vrijeme ima ljudi koji su uvjereni da je pitanje položaja čovjeka na zemlji, pitanje sreće, te da je ona kao takva nestalna, te se nekima ukaže prilika dohvatiti je, dok drugima ne. No koko je uvijek to pitanje nesigurno, onda mnogi idu tom logikom traženja sreće jer drže da sreću treba tražiti i nastojati osjetiti kuda bi ona mogla proći i kada bi se mogila nekome osmjehnuti. I ako je pitanje kraljevstva Božjega pitanje pronalaska samoga Boga na zemlji, doista valja znati je li to stvar puke slučajnosti i neke ljudske sreće, ili je pak Bog imao drugi plan s čovjekom na zemlji?

Ovo su doista važna pitanja i upiti upravo radi toga što mnogi ljudi misle da je pitanje vjere, to jest zajedništva s Bogom stvar samo sreća, to jest da Boga možemo pronaći samo slučajno, ako nam se posreći. Mnogi misle da je to pitanje možda i suvišno postavljati i oko njega se brinuti, jer nije u ljudskoj moći već, naprotiv, u moći neke sreće ili sudbine koje dirigiraju što će biti s ljudima u budućnosti. Štoviše, pitanje samoga spasenja i ulaska u kraljevstvo nebesko se prepušta slučajnom sretnom otkriću ili pronalasku, te se onda i život na zemlji prepušta takvom poimanju. Na tragu toga počnu shvaćati i život i vrednote, ćudoredne i duhovne, jednako kao i život obitelji, vjernosti i zajedništva, odgoja djece i drugih duhovnih dobara, kao nešto što ne može imati sigurnu stabilnost. Mnogi su uvjereni da nisu imali sreće u životu, nisu imali sreće u obitelji, s bračnim drugom, s djecom, i tako redom. Nakon toga svega, ako je spasenje i ulazak u kraljevstvo Božje tek pitanje slučajnosti i sreće, jednako kao što smatraju da i za obitelj i zajedništvo i međuljudske odnose treba imati veliku sreću, mnogi se onda radije usredotoče na traženje zemaljske sreće kada im ona nebeska nije dostupna jer ovisi o slučajnom pronalasku. Takvi se usredotoče na sabiranje zemaljskih dobara jer ona postaju mnogo dostupnija i sigurnija od nebeskih.

No Isus nije svojim prispodobama mislio da je kraljevstvo nebesko tek pitanje sreće, pa tko ga nađe, nađe. Naprotiv, on nam je navijestio da je naše zajedništvo s Bogom nešto što mora biti čvrsto i pouzdano, jer nas Bog nije prepustio slučajnosti, niti naše spasenje nekoj slučajnoj sreći. Isus nam je samo htio predočiti koje je bogatstvo vjerovati u Boga i s njime ostvarivati čvrsto zajedništvo, jer Bog je naše bogatstvo. Tada nam je spasenje na dohvat ruke i svatko tko je voljan živjeti prema Božjem zakonu i njegovoj riječi, prima to veliko blago, taj dragocjeni biser. Njegovo je bogatstvo, doista, određeno za svakog čovjeka, te nije stvar slučajnosti, već čvrste vjernosti i zajedništva s njim. Svatko ga može posjedovati i njime raspolagati za dobro svih ljudi, to jest za vječno spasenje. Zato će Isus i završiti ove prispodobe prispodobom o pismoznancu upućenu u kraljevstvo nebesko uspoređujući ga s čovjekom domaćinom koji iz svoje riznice iznosi i staro i novo. Time će ukazati na činjenicu da kraljevstvo nebesko nije pitanje sreće ili slučajnosti, već postojanog skupljanja Božjega blaga u riznicu vlasatoga srca iz kojega se izvlači i staro i novo obilje za svoje ukućane, to jest za ukućane Božje obitelji – Crkve.