Kad se ljudi nađu pred velikim problemima i nedaćama, ili pak teško razumljivom situacijom, pitaju se o uzrocima koji su doveli do toga. Ali osim što se pitaju i traže uzroke, nastojat će ih i verbalizirati i naglas izgovoriti. Nadalje, kako je redovito riječ o neželjenim situacijama, onda redovito otklanjaju mogućnost ljudskog uzroka. A ako čovjek nije uzročnik, onda nema tko drugi biti uzrok, pa i krivac istih, nego sam Bog. Tako mi ljudi mislimo kako Bog možda ima neke svoje razloge da određene nedaće pripusti na čovjeka, ali rijetko kada dovodimo sebe u pitanje i upiremo prstom u sebe kao mogućeg uzročnika bolesti. 

Sličnu situaciju doživio je Gospodin Isus u Jeruzalemu sa svojim učenicima pored kupališta Siloam. Naime, prolazeći onuda spazio je čovjeka slijepa od rođenja. A jer je doista bila velika zagonetka kako i zašto je taj čovjek morao trpjeti takvu bolest i biti zakinut za očinji vid, učenici su pokušali od Isusa ishoditi odgovor, s time da su već imali načelno uvjerenje. Bolest je, naime, prema njihovu shvaćanju bila kazna za grijeh, samo nisu konkretno znali tko je sagriješio da je njega dopala takva kazna: da li sam slijepac ili njegovi roditelji. Baš zato ih je iznenadio Isusov odgovor, jer u tome nije htio vidjeti Božju kaznu, već prigodu da se Bog proslavi. Dobro je znao da posljednja Božja riječ nije kazna, već ljubav i milosrđe, te je htio istaknuti svojim učenicima da i sami idemo dalje od onog prvog koraka koji nam je svima dobro očit i znan, a to je: Bolest je doista posljedica grijeha. Ali ne mora uvijek biti grijeha konkretnog čovjeka, jer smo mi ljudi svi u jednom velikom lancu povezanosti. Bolest kao takva nije stanje koje je Bog htio, ali nakon grijeha Bog ga je pripustio ljudskome rodu, što nam i današnja situacija epidemije koronavirusa pokazuje: virus se širi putem naših kontakata. Kao što je gusta mreža našeg ljudskog zajedništva, komunikacije i kontakata, tako se gusto i brzo širi i virus zaraze. Tako je bilo i s grijehom koji se od prvoga čovjeka proširio na ljudski rod, a s grijehom i podložnost bolesti. Dakle, i kad je grijeh kriv za bolest, Isus nije htio da shvaćamo Boga kao nekoga tko stoji iza ugla i samo čeka da mi ljudi nešto sagriješimo kako bi na nas bacio neku bolest ili zarazu. Ne treba Bog to činiti, to jest ne treba nas kažnjavati, jer smo mi ljudi sami sebi dovoljna kazna, te si i bez njega priskrbimo kojekakve bolesti s kojima se moramo boriti i mučiti cijeloga života. 

Vraćajući se iz evanđeoske situacije sa slijepcem od rođenja na našu, onda oko sebe uočavamo pojedince koji bi htjeli pošto-poto reći kako nas stiže Božja kazna za grijehe koje činimo i za stil života kojim živimo. Naravno, mnogo je doista nepravilnosti u našem životu, mnogo grijeha i neodgovornosti, mnogo bespoštedne i beskrupulozne trke za zemaljski, te s druge strane mnogo je i bezboštva – života kao da Boga nema. I iz ove situacije je jasno kako smo mi sami sebi dovoljna kazna, pa zato nam ne treba Bog koji će nas bolestima i epidemijama kažnjavati za naše krive poteze. Isus nas uči kako podići pogled i shvatiti da to što mi zovemo kaznom za grijehe nije posljednja Božja riječ o grešnom ljudskom stanju. Sam on je posljednja Božja riječ, a on je čista i savršena ljubav i milosrđe. On je došao među nas kako bi nam pokazao da je moguće svaku situaciju, pa i onu najbeznadniju, kao što je npr. sljepoća od rođenja, pretvoriti u spasenjsku, to jest u situaciju u kojoj se očituju Božja djela. Zato su i sljepoća i zaraza koronavirusom tek prigoda da shvatimo kako Bog želi okrenuti na dobro izvanjsko zlo koje nas pogađa i pretvoriti ga u duhovnu pobjedu. Ovo je prigoda uočiti kako nam Bog pruža ruku i dotiče nam pogled duha da ozdravimo, potom nas šalje u kupalište Siloam da se očistimo, nakon čega smo sposobni naviještati djela Božje dobrote. 

Stoga i danas kad ne znamo točne uzroke ni razloge svega, po Isusu znamo da kazna nije posljednja riječ, već da Bog po njemu, a i nama vjernicima, izgovara riječ svoga milosrđa za svijet. A to se može dogoditi i preko nas ako mi vjernici prvi očistimo svoje svijesti i savjesti u njemu, izvoru žive vode. Ako nas on – Božji Poslanik očisti, onda ćemo doista biti čisti i dat ćemo obola u davanju slave Bogu i u čišćenju našega svijeta od zaraze: najprije od zaraze grijeha, pa onda i od epidemije koronavirusa. Ovaj trenutak, kako vidimo, nije trenutak slobode bez odgovornosti kakvu smo desetljećima unazad gradili, već je ovo trenutak odgovorne slobode kad intenzivno mislimo na dobro drugoga. I neće biti dostatno da ova situacije samo prođe u svom izvanjskom smislu, već je neophodno iz ove krize izići duhovno obnovljeni, s novim duhovnim zaključcima i većom spremnošću na odgovorno zajedništvo koje se gradi na Božjem zakonu i njegovoj ljubavi. Prigoda je ovo da se u nama i preko nas očituju djela Božja, jer ćemo samo tada ispravno razumjeti i ovo što se sada događa i ponijeti pouku za budućnosti. 

Bilo bi dobro da nam se otvore oči, ne samo zbog pošasti koja je zahvatila svijet, već i radi našeg duhovnoga dobra. Zato je potrebno promatrati i ovo što se sada događa pogledom koji nam je Isus iscijelio, kako bismo sagledali u svemu duhovne činjenice, te tražili način da i u ovoj situaciji živimo dajući slavu Bogu i pomažući drugima pokažemo kako je i ova situacija dana kao prigoda da se vratimo Bogu i služenjem drugima dadnemo mu slavu. Neka nam Gospodin podari duhovni pogled kako bismo sagledali duhovne uzroke i duhovne posljedice, ali isto tako kako bismo svojim djelima milosrđa i ljubavi pokazali kako se preko nas očituju djela Božja. Isus nije dopustio svojim učenicima da šire negativistički naboj, već je usmjerio njihov pogled prema pozitivnom ishodu, što očekuje i od nas danas. Vrijeme je da progledamo jer smo duhovni slijepci, te da čvrsto odlučimo očistiti svoj pogled za nebesku viziju kojoj nas on uči. Držimo se čvrsto Isusovih uputa koje nas vode u vječni život, pa će nam biti lakše pobijediti ne samo ovu epidemiju, već osigurati sebi i za budućnost zdrav i stabilan život. 

don Ivan Bodrožić | Bitno.net