U današnjem odlomku sveti nam Luka pokazuje kako je Gospodin Isus bio pozoran na svakodnevna događanja oko sebe, kao i na sve one, pa i nevidljive pokrete u ljudskoj duši. Dogodilo se tako da je jednom zgodom bio pozvan na objed kod jednog od farizejskih uglednika, te je brzo uočio kako se uzvanici bore za bolja, to jest prva mjesta. Ali on je dobro znao da biranje prvih mjesta ne ovisi samo o mogućem boljem komadu koji će dobiti ili ugrabiti, nego da takav stav izvire iz duše ispunjene taštinom, kao što svaka odluka o izvanjskom ponašanju dolazi iz nutrine srca i duše. Osim što je Isus uočio njihovo ponašanje u nekim detaljima koji su mogli biti zanemarivi, on ipak ne propušta prigodu poučiti ih o duhovnim propustima i pogrješkama u koje su upadali. Htio im je skrenuti pozornost da naše svakodnevno iskrivljeno i nekrjeposno ponašanje nikada ne može postati normalnim i pretpostavljenim samo za to što ga ponavljamo iz dana u dan ili samo zato što se tako ponaša većina ljudi. Naime, možda je u opisanoj situaciji i bilo nebitno gdje će tko sjesti, te se ne bi dogodila katastrofa da je netko od uzvanika i uzeo mjesto koje mu ne pripada, no Isusu je bilo mnogo bitnije da svaki čovjek postane svjestan svoje nutrine, jer se može kasnije dogoditi u mnogo važnijoj stvari krupni previd i kobna povreda odnosa. A i može doći do veće duhovne štete od one koju proizvede taština za prvim mjestom na jednoj gozbi, to jest rizik je toliko velik da je u opasnosti i ono mjesto na vječnoj gozbi na koju nas Bog poziva. Isus je htio svoje sustolnike poučiti i tome koliko je svakodnevna situacija prigoda za jačanje u krjeposti i osnaženju zajedništva s Bogom, te iskaz poštovanja i pozornosti među ljudima.

Na žalost počesto zaboravljamo koliko je velik svaki naš čin. Pa i onaj svakodnevni. Jer svaki čin u sebi nosi snagu određenja, te nas može usmjeriti k nebu ili zakopati u zemlju. Zato naši čini, kao što je bio izbor mjesta na gozbi, ne pokazuje samo kakvi smo kao ljudi u određenoj situaciji, nego nas i usmjerava prema onom konačnom, nebeskom ostvarenju. S time da je Isus uočio i poučio jedno veliko pravilo duhovnosti koje se može izraziti jednim matematičkim pravilom. Riječ je o pravilu obrnute proporcionalnosti. Naš odnos, naime, kad je riječ o duhovnom stavu prema zemaljskim dobrima, obrnuto je proporcionalan stjecanju nebeskih dobara. Točnije rečeno, Isus je jasno isticao da između zemaljskih i nebeskih dobara postoji obrnuto proporcionalan odnos. To znači da, što se više netko trudi stjecati zemaljsko obilje, tim više sebe prikraćuje za nebesko blago. Što više netko želi ostvariti zemaljske slave, vlasti, moći, ugleda, to će manje imati u nebu. Štoviše, čak riskira da se dogodi potpuni gubitak nebeskih, ako do kraja i isključivo prione uz zemaljska dobra.

Ovo pravilo obrnute proporcionalnosti vrijedi i za one koji traže prva mjesta i iskaze ljudske slave i poštovanja, umjesto da se uče poniznosti i da traže slavu Božju. Zato će Isus i reći: Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen. Doista, Gospodin nam nudi poniznost kao krepost kojom regulirati naš stav prema zemaljskim i nebeskim dobrima. Tko je ponizan svjestan je Boga i njegove veličine, te u isto vrijeme sebe i svoje neznatnosti. U ime toga neće se nikada nametati ljudima kao netko tko je veći od drugih, tko traži za sebe prva i bolja mjesta, već eventualno kao sluga koji služi da svi oko njega otkriju Božju veličinu. Sam Isus je tako živio, te je ostavio i svojim učenicima i sljedbenicima da to usvoje i posvjedoče u svijetu svojim životom.

A nedvojbeno je doista da naš stav prema zemaljskim stvarima pokazuje koliko smo izgrađeni u nebeskim. Kao što je očito da naš pristup braći ljudima pokazuje koliko smo izgrađeni u odnosu prema Bogu. Onaj tko traži sebi prva mjesta, pokazuje da u svojoj taštini i oholosti gleda samo sebe, te tako zanemaruje one oko sebe. Na njih misli tek onda kad zasiti svoje Ja u dovoljnoj mjeri da uživa u spoznaji da je veći od drugih. Onaj naprotiv, tko je svjestan Božje prisutnosti i Božje veličine, neće nikada sebe stavljati na prvo mjesto, nego Boga koji to mjesto zaslužuje. To jest, u ime Boga stavit će one za koje mu je Bog rekao da skrbi, te neće pokazivati svoju veličinu osim u poniznom služenju tuđoj dobrobiti. To isto je učinio i Isus kad je došao na gozbu ovom ugledniku. Za sebe nije tražio bolje mjesto od drugih, koje je kao Sin Božji zaslužio, već je prihvaćao ono koje mu je kućedomaćin namijenio. Štoviše, ne samo da nije tražio bolje mjesto, nego se nije ustručavao uputiti im evanđeosku pouku za duhovnu korist i spasenje, čime je pokazao da je došao služiti čovjeku svim obiljem svoga života. Da je prešutio, ostavio bi ih u neznanju i trajno žrtvama taštine i oholosti. Stoga se sa svom ozbiljnošću potrudimo i mi prihvatiti njegovu pouku i poučak obrnute proporcionalnosti, kako bismo iz dana u dan, postajući manji pred ljudima, rasli u poniznosti koja nam jamči nagrade nebeske i uzvišenje u Božjem kraljevstvu. Jer za poniznost vrijedi pravilo proporcionalnosti: Što više poniznosti steknemo na zemlji, veća nam je nagrada na nebesima. Trudimo se pred Gospodinom i on će nam uzvratiti o uskrsnuću pravednih.

dr. don Ivan Bodrožić | Bitno.net