Više puta za Isusova boravka među apostolima dogodilo se da ga nisu prepoznali. I to ne samo nakon uskrsnuća, već i prije kao što je bilo dok je za vrijeme jedne oluje hodio po uzburkanom jezeru. Prestrašeni apostoli su pomislili da vide duha, to jest utvaru. To se ponovilo i nakon uskrsnuća, s time da su okolnosti bile sasvim drukčije, jer su u međuvremenu doživjeli bili Učiteljevu muku i smrt, te im nikako nije bilo logično da ga vide živa, a bio je raspet i umro na križu. Zato su bili zbunjeni i prestrašeni u trenutku kad im se ukazao uvečer na dan uskrsnuća, kao što će im se potom dogoditi i u Galileji. I dok im upravlja riječi smirenja i ohrabrenja, on uočava stanje njihova duha, pa im zato i veli: “Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.” Prema Lukinu izviješću, oni su doista bili uvjereni da vide duha, ma koliko to zvučalo proturječno. Jer da je Isus bio samo duh, bio bi nevidljiv, ili da je bio neka utvara, bio bi nešto nepostojeće. No oni su, premda je proturječno, reagirali u domeni svojih iskustava. Nisu imali iskustvo uskrsnuloga čovjeka, pa im se svaka druga varijanta činila ispravnijom od te. Zato su pomišljali da je riječ o duhu ili utvari, a ne o Isusu koji je uskrsnuo u svome tijelu, to jest uskrsnućem proslavio svoje ljudsko biće.

Upravo to je razlog zašto ih Isus vraća u stvarnost učeći ih da je doista on taj, te da nije riječ o prividu niti o previdu, već o stvarnom uskrsnuću. Zato im daje prigodu da ga dotaknu i osjete da je to on i da je živ i stvaran. Pokazujući im samoga sebe, Isus im je dao milosnu prigodu i dar da otvore oči za božansku stvarnost koje je s jedne strane duhovna, ali isto tako uvijek je konkretna i utjelovljena u ljudski život i potrebe. Otvorio im je oči da otkriju Boga koji ljubi čovjeka, te ga iznenađuje mjerom svoje ljubavi i dobrote, no u isto vrijeme pozivajući ga da i sam učini taj napor otvaranja očiju, pameti i srca za neizmjernu mjeru dobrote Božje. U tome je bio i poziv da se ne boje Boga ni onoga što Bog čini za čovjeka, da ne bježe u same sebe i utvare svoga duha, već da se radije osposobe za svjedoke za svjedoke vjere koji vjerom otkrivaju velika čudesa Božje ljubavi u svijetu i u sebi.

A to što je Isus učinio za svoje učenike, učinio je za svakoga od nas, jer dobro pozna naše ljudske sklonosti. Čovjeka našega vremena odbija konkretnost vjere i njezinu utjelovljenost u vlastiti život, pa onda Boga proglasi duhom ili utvarom, a ne stvarnošću. S druge pak strane, više nego ikad prije taj isti čovjek se hvata utvara i nepostojećih sadržaja kojima ispunja svoj život. Čini mu se zanimljivim uspostavljati komunikaciju s filmskim junacima ili maštati o bajkama i filmovima, provoditi vrijeme u društvu čudovišta i fantastičnih strašila, umjesto da razmatra uskrsloga Boga i njegovu prisutnost. Privlačno i poželjno mu je živjeti u virtualnom svijetu, a stvarnost vjere koja je događaj utjelovljen i ukorijenjen u život, proglasiti bajkom i odgurnuti od sebe. Uz to se čovjek našega vremena predstavlja takvim istražiteljem stvarnosti i svoja nastajanja prikazuje kao domete duha, no sve završava u kontemplaciji i projekciji samoga sebe, a ne u otkrivanju Boga i njegove uskrsne snage. Na žalost, više živi od virtualnoga svijeta i svojih duhovnih privida i fantazmi koje je unio u dušu, umjesto da svoju dušu oslobodi od svega da može biti čista za prisutnost Krista uskrsloga. Umjesto da živi od živoga i uskrsloga Boga, radije umire u svojim iluzijama i utvarama koje ga ne potiču na konkretnu duhovnost i ćudoredan život, već na apstraktnu ljudsku duhovnost kojom zavarava sama sebe. Živeći u svijetu koji je proizvod ljudskoga duha i mašte, a ne Božje duhovne stvarnosti, čovjek živi pod vlašću utvara, fantazmi i demona koji ga drže sputanim za ovaj svijet.

Bog, naprotiv, po svome uskrslom Sinu, oslobađa nas upravo takvih neživih i nestvarnih sila kojima dajemo prostora u svome životu, umjesto da ih potisnemo iz duše, sa svim slikama i prividima koje stvaraju u našoj nutrini. Upravo zato uskrsli Krist otvara pamet svojim učenicima da dopuste da se u njih nastani stvarnost uskrsnuća kao najsvetija i najdublja stvarnost ljudskog života, koja nije tlapnja, već događaj koji čovjeka čisti od duhova i fantazmi i čini ga punim Boga. Isus tako pokazuje da ima povjerenja u nas, a ujedno da prema nama i našoj razumskoj naravi ima očekivanja da se ponašamo razumno u svijetu u kojemu razum bježi i skriva se u nekom svom svijetu, umjesto da bude pun Boga i njegova uskrsnuća koje nije bajka već najveći događaj povijesti.

Neka i nama uskrsli Krist otvori pameti i srce da ga doživimo u snazi duha, ali kao onoga koji je uskrsnuo tijelom i dušom. Budimo u zajedništvu sa svojim Gospodinom i s njegovim Svetim Duhom, da i sami otkrijemo koliko je Bog utjelovljen u našu stvarnost i kako je preobražava svojim uskrsnućem. On će nas naučiti poštivati i vlastitu tjelesnost, te poticati da ne bježimo od nje, već da je prožimamo slavom njegova uskrsnuća. Tako ćemo sami sebe dovesti u sklad duše i tijela zajamčen njegovim svetim uskrsnućem koje nas uzdiže iz svijeta bajki, aveti i utvara, u svijet nebeskog uzvišenog postojanja i razmatranja vječnoga blaženstva.