Danas na prvu korizmenu nedjelju čitamo kratki odlomak iz Markova evanđelja o početku Isusova javnog djelovanja nakon što ga je Ivan Krstitelj krstio na rijeci Jordanu. Isusa je nakon toga Duh nagnao u pustinju, gdje je proveo četrdeset dana izložen sotonskim kušnjama. Kad je sve to prošao, otišao je u Galileju gdje je započeo propovijedati radosnu vijest i ljude pozivati na obraćenje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” Stoga nas na početku svetog korizmenog vremena ovaj Isusov navještaj podsjeća da je obraćenje jedno od bitnih obilježja korizmenoga hoda od samoga početka.

Važno je međutim uočiti koliko su povezane sotonske kušnje s kasnijim navještajem obraćenja. Isus najprije prolazi kroz posvemašnju radikalnu izloženost Sotoni koji je dobio ovlasti i prigodu kušati ga. Zato Gospodin, svjestan kušnji koje kao mač vise nad glavom svakome čovjeku, glasno naviješta ovaj poziv na obraćenje. Ne znamo koji je odjek imala njegova riječ, ali znamo da je poziv na obraćenje upravio svima, a ne samo nekima. Jer Sotona ne kuša samo grešnike koji su podlegli grijehu, već sve ljude jer svi posjeduju grešnu narav sklonu na zlo i grijeh. Štoviše, Sotona prvenstveno kuša pravednike, jer grešnici koji su u grijehu, već su podlegli kušnjama. A on, ako je kušao Sina Božjega, neće prezati od tog da kuša i sve ostale ljude bez iznimke. A jedna od napasti ili kušnji suvremenoga svijeta je ta da čovjek našega vremena ne vidi potrebu obraćenja, a time potrebu da čuje Isusov glas i posluša ga. I time je već podlegao prvoj kušnji prema kojoj Sotona želi da živimo bezbrižno i opušteno, bez nekog „vjerskog fanatizma“ i dodatnog truda oko zajedništva s Gospodinom. Zato onaj tko nije spreman obratiti se jer ne vidi potrebu vlastitog obraćanje, već je podlegao sotonskim kušnjama da u svojoj svakodnevici ne ide putem obraćenja.

Danas, nažalost, obraćenje doživljavamo na neispravan način, jer mislimo samo na obraćenje od onih teških, vidljivih i svima uočljivih grijeha. U tom duhu se i uvriježilo mišljenje da obraćenje treba samo teškim grešnicima kao što su preljubnici, javnim grešnicama, carinici i slični, ali da ono ne treba čovjeku koji živi nekim svojim normalnim, redovitim, običnim, svakodnevnim životom. No zaboravljamo da ima više vrsta obraćenja, jer ima više vrsta grijeha i slabosti, ali isto tako i više vrsta previda vlastitih grijeha i vlastite slabosti. A jedan od tih previda i grijeha je loše sagledavanje sebe i svoje slabosti. Jer redovito sebe smatramo normalnom i ispravnom osobom koju ne treba vraćati u normalu, jer živi svoj uobičajeni svakodnevni život. Zaboravljamo da je Isus sve ljude pozvao na obraćenje, a ne samo neke. Nažalost, oni koji su mislili da su sveti i da njima ne treba, jer su živjeli svojom ‘normalnim’ životom, pokazivali su i najviše otpora prema obraćenju. Oni su vlastiti život doživljavali kao idiličan, lijep i ugodan, kao što je život većine prosječnih, normalnih ljudi kojima ne treba nikakvo duhovno pretjerivanje, a najmanje obraćenje.

Isus je dobro znao što govori, te se dodatno izložio i kušnjama samo da može sa što je moguće većim uvjerenjem i autoritetom navijestiti obraćenje svim ljudima. Dobro je znao da se narod treba obratiti od svojih idiličnih poimanja, predodžbi i uvjerenja o postojanju nekog ‘normalnog’ života kojem ne treba obraćenje, jer je dobro znao da Sotona nikad ne miruje. Pogotovo onda kad ljude umiri prividnim i lažnim mirom, te ih uljulja u njihovoj svakodnevici. Doista, najgore je kad vlastito stanje smatramo normalnim, te se svrstamo u masu onih koji su ‘normalni’ ljudi kojima ne treba obraćenja ni veća blizina s Bogom. Njihov život je tako ‘običan’ da se ni u čemu ne ističu, ali i ne zaostaju za drugim ljudima, te im stoga ne treba neki pomak ili zaokret. Upravo takav stav je vrlo sporan i pokazuje da nismo ni svjesni samih sebe i svojih duhovnih potreba. Jer previše se naviknemo na svoju ‘normalu’ i na svoj svakodnevni ‘ispravni’ život da i ne vidimo potrebe obraćenja i ne čujemo njegov glas koji nas zove k sebi.

A on nas poziva da napravimo odmak od samih sebe, od svojega okamenjenog ljudskog i uskogrudnog shvaćanja. Obraćenje u tom duhu postaje – otkriti božanski način života. Jer, u biti, nama je potreban odmak od uhodanog ljudskog načina življenja. Taj hod je Isus proživio odlaskom u pustinju i nama naznačio kao potrebni hod. Treba nam obraćenje od nas samih jer smo navikli na svoje, a ne na Božje mišljenje. Jer smo okorjeli u svome, a daleko smo od Božjeg promišljanja i postupanja. Zato je obraćenje nasušna životna potreba svakoga od nas, napose ovo obraćenje od vlastite ‘normalne’ svakodnevice. Neophodno nam je obraćenje od nas samih, od vlastite ‘normale’ bez Boga, to jest od vlastite ljudske svakodnevice koja se ne otvara Bogu. Obraćenje je stoga odmak od sotonskih ponuda, a prihvaćanje Gospodinovih ponuda radosne vijesti i novoga saveza, većega zajedništva i ostvarenja života u istini, što nas vodi u blaženu vječnost.