Danas na Cvjetnu nedjelju spominjemo se Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem kojim je započeo ostvarenje Božjeg nauma spasenja, svjestan da ga u Jeruzalemu čeka osuda, muka i smrt. On koji je imao položiti svoj život za cijeli naroda i za sve raspršene sinove Božje, očituje se svome narodu kao kralj i potomak Davidov, te mu zato oduševljeni vjernici kliču: ”Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi! Hosana u visinama!” Svjestan da je istinski kralj svoga naroda koji uspostavlja Davidu obećano vječno kraljevstvo, ulazi svečano u Jeruzalem očitujući svoje mesijansko poslanje. Pogotovo što kraljevstvo Davidovo, koje mu je Bog nekoć obećao, nije trebalo biti samo Davidovo, ljudsko i zemaljsko, već je trebalo biti božansko kraljevstvo koje Bog daje Davidu u vječan posjed. Zato Isus ulazi u Jeruzalem u ime Gospodnje, a ne samo u ljudsko ime, ma koliko moglo biti znamenito, kao što je bilo Davidovo ime.

Svojim ulaskom u Jeruzalem Isus nije krio da je spreman, i da treba, stati na čelo Božjega naroda, te biti istinski kralj koji vodi svoj narod u pobjede koje mu je Bog namijenio. No isto tako je, simbolikom svoga ulaska na magaretu, naznačio je da on ide u pobjede snagom mira, te da će kao kralj biti pobornik i jamac vječnoga mira za svoj narod. Doista, svojim ulaskom u Jeruzalem – grad mira Isus će navijestiti Božji mir, te snagu pobjede mira nad ratom, dobra nad zlom, istine nad laži, života nad smrću. Jednom riječju naznačio je konačnu pobjedu Boga u svijetu nad zlom, Sotonom i smrću.

Na ovaj način i danas Isus želi ući u stvarnost svakoga naroda. Narod koji nema Isusa za kralja i vođu, jamstva mira i napretka, obezglavljen je narod. Kao što je Božji narod čekao vođu da se osjetio narodom kadrim izići iz poniženja, povijesne napuštenosti i društvene zapuštenosti, tako i danas puk Božji vapi za Isusom kraljem i vođom u ovim vremenima duhovne zapuštenosti i napuštenosti naroda. Isus nas i danas izvlači iz naše obezglavljenosti kada se stavlja na čelo Božjega naroda, te očekuje da taj isti narod odlučno krene za njim imajući u njemu svoje duhovno uporište. I kao što je nekada razdvojio političke težnje od duhovnog dara, tako čini i danas kada i vjernici radije teže zemaljskim ostvarenjima nego da se potrude oko milosnog napretka. No Isus je više nego jasan. On nas ne vodi u društvene borbe i sukobe, u političke borbe i ratove, već nas poziva da ga uzmemo za kralja svoje duše, za jamca svojih vrednota, za vođu kreposna života. Tada će stanje u društvu i narodu krenuti na bolje kada budemo i sami posvećeni da s Isusom pobjeđujemo laž i zlo, smrt i mržnju, nemir i grijeh.

Ne bojmo se stoga danas stati iza Isusa koji nas kao vječni kralj vodi. On staje na čelo jer nam prethodi u svakom duhovnom boju, a svojim neumrlim životom jamac je naše pobjede. Hodimo za njim i upijajmo otajstva njegova života koja slavimo ove svete dane, kako bismo osjetili snagu i milost koju nam je svojim hodom pred nama zajamčio. Dopustimo mu da bude na čelu i našega naroda kao kralj koji ne oduzima nikome njegove zemaljske vlasti, već kao vođa koji nam ukazuje da bez duhovne slobode i izgradnje nema pomaka ni dobrobiti cijeloga naroda. Jer vječni mir naroda gradi se u dušama onih koji primaju Isusa i odvažno hode za njim. Dok mu kličemo i pozdravljamo ga što je došao među nas, ne zaboravimo ga slijediti jer ako sebi i svome narodu želimo dobrobit, ne možemo ga ostaviti sama, već trebamo zdušno koračati s njim i za njim, raspolažući se živjeti prema njegovim kraljevskim naputcima. Stanimo u njegovu kraljevsku povorku jer će nas on dovesti do vječnosti.